Povratak u mašinu (Martine kronike, hrv)

Taj ponedjeljak početkom rujna došao je nečekivano kao i svake godine. Izašli smo iz stana oko sedam i dvadeset, zajedno gurajući kolica. Marta je odlučno držala ručke i uspješno ih usmjeravala uz moje povremene korekcije – preko loftgång-a, zatim liftom do prizemlja, kroz izlazna vrata, unutarnje dvorište i još kojih par desetaka metra prema vrtiću. Otprilike na pola puta pokazala je prstom prema sjedalu kolica i rekla: sit… sit… Ma… sit. Posjeo sam je, podigao ručke i krenuo gurati kolica parema vrtiću. Nakon sljedećeg bloka zgrada Marta se okrenula prema meni i počela ustajno pokazivati na dio kolica koji se može navući iznad sjedala. Glasan protest bio je dovoljan da navučem taj dio što prije. Kada je pokrov bila na mjestu, Marta se ugnijezdila natrag i sljedećih par minuta mirno promatrala što se događa oko nje. Pokoji auto bi prošao pokraj nas; Marta bi ih uhvatila u videokrug kada bi se već udaljavali i glasno rekla auto… brm brm. Pokraj nas bi prošli ljudi na biciklima razvozeći djecu u vrtić ili pokoja osoba koja je vodila psa u šetnju. Tada bi se iz začahurene kukuljice ispred mene čulo: vuf… vuf.

Jutro je bilo drugačije od prošlogodišnjih rujanskih iz tri razloga.
Prvi: Marta će po prvi puta jesti doručak u vrtiću, sa donekle nepoznatim odgajateljima, bez mene ili njene mame. Sve do sada (kada sam ja bio doma sa njom) Marta bi gledala Babblarna na tv-u dok bih spremao gröt sa ‘mlijekom’ od badema i dvije žlice prokuhanih suhih šljiva katrinplommon. Zatim bi jela svoj gröt u mom krilu ili sama, sjedeći za stolicom za odrasle. Ne bi uvijek pojela čitavih pola odrasle porcije, ali bih to upamtio i ponudio kriške jabuke ili bananu kojih dva sata kasnije.
Drugi: Toga dana će Marta biti više od sedam sati sa tim istim, skoro nepoznatim odgajateljima i petnaestak druge djece iz njene vrtićke grupe, bez mog nadzora ili nadzora njene mame.
I treći: Taj dan će meni biti prvi, nakon devet mjeseci, kako ću izaći na onoj istoj metro stanici, propješačiti kroz shopping-centar, niz trg, nastaviti uz fasadu Stay-at hotela, zatim preko ulice Isafjordsgatan i ući u zgradu u koju sam odlazio gotovo svaki radni dan prošlih šest godina.

Pred vrtićem smo bili nešto malo iza sedam i trideset. Podignuo sam Martu iz kolica, spustio je na pod, a kolica parkirao pod nadkriveni prostor. Utipkao sam šifru na ulaznim vratima i povukao ih sebi; ušetali smo u vrtić skupa – držao sam M za ruku. Dvije stepenice ispod, otvorio sam malu drvenu kapijicu (koju navodno djeca ne mogu sama otvoriti) povrh koje je na zidu, iznad prostora namijenjenog za vrata, stajao bojicama narisan natpis Kotten. Marta je usporila korak kada smo se našli u prostoru gdje se malena odjeća skida i odlaže na malene vješalice i malene otvorene ormariće. Pomogao sam joj skinuti rozu jaknu (koja je sasvim slučajno bila te boje jer smo je dobili od prijatelja) i smeđe sandale na čičak, te ih odložili u dio predsoblja sa malenim ormarićem i malenom vješalicom gdje je stajao natpis Marta.

Ideš sada na doručak, rekao sam dok smo ušetali u blagavaonu sa tri stola gdje je desetak djece već sjedilo i jelo. Potražio sam poznato lice – Zarifa je sjedila za stolom do vrata. Troje djece oko nje sjedilo je – svako na svojim malenim stolicama i grickalo polarböd sa maslacom i sirom.
Dođi Marta, dođi da jedemo, rekla je Zarifa i širokom otvorila ruke. Marta je zadržala skeptični izraz lica, koji je navukla još od ulaska u Kotten. Podignuo sam je i dodao Zarifi; izraz lica je ostao nepromjenjen. Umjesto da se pozdravim i odletim što prije, stao sam objašnjavati što će Marta raditi u vrtiću i kada ću se vratiti po nju. Zarifa me prekinula u pola priče – Ok pappa, hej då! – pa sam poljubio Martu u čelo, rekao tata dođe i otišao. Kroz prozor sam vidio kako Marta sjedi i drži komad kruha sa maslacom i sirom, te se ubrzanim korakom zaputio prema metrou. Prije osam sati biti ću na desetom katu zgrade u ulici Isafjordsgatan, tada već prilično ispunjen anksioznošću u plućima i želucu.

Deset stupnjeva iznad nule II (Martine kronike, hrv)

Ulazimo u stan oko jedanaest, skidam ti tenisice i jaknu, te osjetim smiješak na svom licu kada ugledam skafander koji je cijelo vrijeme dok smo mi bili vani, odmarao na vješalici. Ti se hvataš za svoja mala kolica i počneš ih gurati po stanu, skrečući polukružno iz hodnika u kuhinju, pa u sobu, brzinom na kojoj bi zavidio i Marcus Grönholm. Otvorilo se malo manevarskog prostora – krećem do kuhinje, stavljam kuhati krompir, te malene pohane ribice na tavu sa vrućim uljem. Očekivano, već si u kuhinji i upireš prstom prema štednjaku. Poznati zvuk iz kviza ne izostaje. Dovlačim tvoju stolicu u kuhinju i posjedam te; zvuk pečenja ribe na tavi dovoljno je zanimljiv; skupljaš prste na ruci i prinosiš je ustima, glasno govoreći “aa-mmm”. 
“Aa-mmm”, ponavljam za tobom, pa dodajem:
“Još malo pa ćemo jesti”, iskrivljavam istinu; ručak će biti na stolu tek za petnaestak minuta.

Kada je krompir popustio pod ubodom vilice, a komadići pohane ribe porumenili, prošlo je pola dvanaest. Odvajam porciju za tebe i stavljam u zamrzivač da se ohladi. Tražiš da te spustim sa tvoje stolice, pa kada to i učinim, odlaziš do stola i prstom upireš prema stolu i radiš glasan zvuk “aa-mmm”.
“Još malo”, odgovaram, i dodajem: “idemo prati ruke!”
Klimaš glavom lijevo-desno signalizirajući kako ti to ne odgovara. Primam te i nosim u kupaonu dok lamataš nogama i plačeš iz protesta. Spuštam te na malenu bijelu stolicu ispred umivaonika, puštam vodu iz slavine, nanosim sapun na ruke i oponašam pjesmicu koju običavaš slušati pritiskom na gumb u obliku srca na plećima mede-zeke kojeg su ti baka i teta uzele još prošle godine.
“Ovako mi ruke peremo, peremo, peremo, ovako mi ruke peremo dok nisu čiste skrooooz”, pjevušim izvan tonaliteta, trljajući ti dlanove.
Netom stvorena pjena ti je zanimljiva pa nastavljaš polako oponašati pranje ruku. Tada se sjetim da su riba i krumpir vjerovatno već predugo u zamrzivaču – isperem ti ruke, zatvorim slavinu i spustim sa stolice na pločice kupaone. Ti se saginješ i podižeš stolicu, pomažući mi da je spremim na plohu iznad perilice za rublje, gdje inače stoji. Brišemo ruke zelenim ručnikom čija tkanina na jednom vrhu ima oblik glave i ušiju žabice.

Nakon toga izletavam do kuhinje i vadim tvoj žuti tanjur sa ribom i krumpirom iz zamrzivača. Hrana nije prehladna – ovaj put je ne moram ponovno podgrijavati mikrovalnom. Podižem te prema tvojoj stolici, što ti se ne sviđa (suptilno odaješ nezadovoljstvo lamatanjem nogu u zraku), pa onda spuštam na veliku stolicu za odrasle i pitam hoćeš li tu sjediti i jesti. Izostanak negodovanja tumačim kao potvrdan odgovor. Dovlačiš tanjur k sebi i grabiš rukama komade ribe koje trpaš u usta. Komadiće krumpira prvo uzmeš rukom, potom pokušavaš nataknuti više-manje uspješno na viljušku koju potom stavljaš u usta. Pitam te je li fino. Klimaš glavom. Dijelove krumpira koji padaju sa vilice na stol, vraćam u tvoj tanjur. Jedem zajedno sa tobom, pokušavajući biti gotov u isto vrijeme kada i ti. U manje od pet minuta očistila si tanjur od jednog velikog kuhanog krumpira i četiri manja komada pohanog svježeg bakalara. Grabiš plastičnu čašu sa vodom i ispijaš do dna. Moj ručni sat pokazuje 11:43; vrijeme je za dnevni spavanac.

Brišem ti usta papirnatim ručnikom, te prije odlaska u krevet mijenjam pelenu držeći te u krilu. Radi se o maloj nuždi pa koristim leteću promjenu – mokra pelena dolje, suha na njeno mjesto – još je samo treba učvrstiti. Ti ne stojiš mirno, spuštaš se na pod, sjedaš, pa ustaješ, pokušavaš skinuti suhu pelenu; kada odložim mokru na pod do nas, upireš prstom i govoriš: “ka-ka”.
“Tako je! Bravo!”, govorim pa te poljubim u čelo i dalje namještajući suhu pelenu. Odguravaš mi ruke migoljeći se, te nakon pobjede krećeš prema izlaznim vratima, sekundu nakon što sam uspio učvrstiti ljepljive trakice sa obje strane pelena. Sa stražnje strane mi izgleda da pelena ipak neće otpasti. Dolazim do izlaznih vrata, primam te za ruku i odvodim prema spavaćoj sobi; ne sviđa ti se ta zamisao i vučeš me u dnevnu. Podižem Pipi i Pettsona & Findusa, te predlažem da čitamo knjige u krevetu – skretanje pažnje je upalilo, odlazimo u sobu.

Ležimo u krevetu, ti naslonjena na moj lijevi bok i listamo knjige. Prvo pokušavam pjevati Pipi prateći riječi iz knjige, dobrano izvan tonaliteta. Izgleda da ti ne smeta, ali meni moje nezgrapno pjevušenje ne zvuči kao uspavanka pa odlažem Pipi i listam Pettsona & Findusa. Tražimo Findusa po svim stranicama i kada ga nađemo pitam te: “Gdje je maca?” Pokazuješ prstom i govoriš glasno “mi-jaauu”. Pred kraj knjige sjetiš se mame; kažeš: “ma-ma”.
“Mama radi, doći će popodne”, odgovorim. Zatim kažeš: “te-ta”.
“Teta radi”, kažem, “doći će kada se probudiš”. Ne propuštaš niti mene spomenuti: “ta-ta”.
“Tata je tu sa Marticom”, odgovorim; nasmiješ se i potapšaš me po plećima. Odložim Pettsona & Findusa i primim te za ruke. “Mar-ta, spa-va; Mar-ta, spa-va”, govorim dubljim glasom pokušavajući biti što monotoniji. Alterniram ta dva sloga sa oponašanjem teme iz Terminatora. Umalo se glasno nasmijem sam sebi, ali se ipak uspijevam suzdržati. Gledam te u plave oči; one gledaju prema zidu nasuprot kreveta; kapci se lagano sklapaju, pa otklapaju, sklapaju, pa otklapaju i nakon par trenutaka se sklope, a ti počinješ ritmično disati.

Izvlačim lijevu ruku ispod tvoga vrata i lagano se odguravam iz kreveta; ovaj put ne probudivši te. Ostavljam vrata sobe poluotvorena i ulazim u kuhinju. Na stolu, kraj sudopera – suđe od ujutro, na podu razbacane igračke, zamotana pelena od malo prije koju sam zaboravio baciti u smeće, tvoje slikovnice, cipele, slagalice, prevrnuta kolica, kutija. Skeniram objekte po stanu još koji puta kalkulirajući čega da se uhvatim, a što može čekati. Pogledam na sat – 12:11. Do 13:45 čuti ću zvukove tvoga buđenja iz sobe. Osjećam se kao da je svo preostalo vrijeme do večeri toga dana komprimiramo u tih sat i po i da moram napraviti što više toga…
Dok mi se mozak vrti u beskonačnoj petlji pokušavajući odabrati najpogodniju opciju, odškrinem vrata spavaće sobe da se uvjerim kako i dalje spavaš – oči su ti sklopljene, ruke držiš iznad glave; tvoje grudi se propinju gore pa spuštaju dolje u jednakim odmacima, tišina i spokoj obuzimaju prostor. Tata te jako puno voli, pomislim i pritvorim ponovno vrata od spavaće sobe.

Zadnje kino u Zagrebu

Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu – zadnje gradsko kino; zadnje kino koje je prikazivalo nezavisne svjetske neisplative filmove, zadnje kino koje je prikazivalo festivalske filmove, zadnje kino koje je prikazivalo dokumentarce, zadnje kino u kojemu su se održavali festivali i za odrasle i za djecu; zadnje kino koje je izgledalo kao kazalište, zadnje kino u kojem je ulaznica koštala dvadesetak kuna, zadnje kino u kojem je karte na ulazu pregledavao čovjek u penziji, zadnje kino koje nam je davalo opciju – sutra će zatvoriti zadnje kino u Zagrebu.

Premda sam o isteku koncesije saznao još prije koji mjesec, nekako sam se nadao da će se uspjeti dogovoriti, pa me vijest o konačnoj odluci Grada od prije koji dan (ponovno) zatekla. Bio sam u šoku, tužan, ljut i razočaran; Gradonačelnik kino zatvara radi ‘obnove’ i obećava ga vratiti u ‘funkciji art-kina’. Zašto se onda ne mogu se otresti osjećaja devastacije? Zašto riječ ‘obnova’ odzvanja kao poraz?

Osjećaji devastacije i poraza zapravo su produkti bespomoćnosti – onog zatomljujućeg osjećaja koji nas tjera na kapitulaciju, čak i prije nego li smo išta pokušali. Osjećamo se poraženo, jer smo ušutkani, naša pitanja ostaju bez odgovora ili se oni rijetki formiraju bez riječi, mehanički i bez trunke (su)osjećanja.

Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu, naše zadnje kino; ugasiti će projektore i svjetla, dvoranom će zaurlati mrak. Iščupat’ će Europu iz srca Zagreba, a prostor oko kina će opustjeti. Izvana će se jedva primijetiti razlika.

I tako opće dobro koje nije samo naše, nego i od sviju nas nestaje kako bi se ‘obnovilo’ i vratilo natrag. Na istom mjestu – ako do toga dođe – niknuti će ponovno; no čak i ako se projektor i svijetla tada i upale, to više neće biti kino od sviju nas i neće biti naše – biti će privatno i njihovo; i dalje u srcu Zagreba, ali ne više u Europi.



Javna dobra,
privatna dobra,
zašto je onda
sve tako loše?

Ružno je lipo,
istina je laž,
čovik je bog,
umjetnost je san.

Živimo plač
i živimo smijeh,
podij je otvoren
da’l si za ples?

Misliš da si jak,
misliš da si poseban,
I misliš da je život
rat i opstanak.

I misliš da je
život borba
I da nema
ništa iznad toga…


(TBF, Danas sutra)

Deset stupnjeva iznad nule I (Martine kronike, hrv)

Bio je to jedan od prvih dana u travnju kada se temperatura zadržavala iznad nule čak i preko noći. Tog jutra probudila si se prije šest. Nakon sto si mamu izvukla iz kreveta i dovukla do Lego kockica, te nadogradila lego-brod koji je teta složila sinoć, zatim otišla do stola i zahtijevala griceve maminog sendviča (dok si istovremeno odbijala jesti svoj gröt), došla i do mene kako bi nagovijestila da mama ubrzo ide na posao (pa tako naglasila da je vrijeme da se i ja konačno izvučem iz kreveta), pa onda skupa sa mnom otpratila mamu do vrata, mahala joj i govorila pa-pa, plakala kratko kada je ona zatvorila vrata, vratila se konzumiranju svoje gröta (koji sam podgrijao u mikrovalnoj dodavši malo bademovog mlijeka), te se ubrzo ponovno vratila igri sa legićima – nakon cijele te rano-jutarnje avanture – bilo je vrijeme da se po prvi puta u povijesti mog’ roditeljskog dopusta krenemo spremati na izlazak van i to bez skafandera!

Vrijeme do osam sati rasteglo se listanjem slikovnica na finskom, švedskom i hrvatskom, promjenom pelena, višestrukim pokušajima oblačenje body-ja; na onom istom termometru sa vanjske strane prozora u kuhinji živa se popela do dvanaest stupnjeva. Oblačim ti trenirku koju ti je donijela baka – debela je, valjda će odoliti pijesku iz pješčanika u parku; zatim plavkastu jaknu – futrana je iznutra, vjetro-nepropusnu iz vana, zelenu kapu koja ima preslikane žute banane, sive rukavice i roze tenisice koje si isto dobila od bake. Oblačenje traje kao i obično čitavu vječnost jer ne miruješ; kada smo gotovi, pomalo ličiš na klauna – to mi smeta samo na trenutak; imam osmijeh na licu jer povremeno pogledavam na zimski skafander obješen na vješalici i znam da će danas tamo i ostati.

Otvaram izlazna vrata – ti izlijećeš van i mirišeš cvijeće koje su baka i mama posadile prošlog vikenda. Ce-ceee govoriš pokazujući prstom prema (nazovimo ih) begonijama i glasno ih pokušavaš omirisati sa sigurne udaljenosti od pola metra. Tek kada si kažiprstom pokazala na sve tegle sa cvijećem (začinima i povrćem), potrčala si prema izlazu iz dvorišta. Više nije dovoljno samo brzo hodati za tobom, morao sam potrčati kako bih te sustigao prije nego bi dohvatila kvaku od dvorišnih vrata i izašla na ulicu.

Krenuli smo našom raskopanom ulicom iz čijih rovova su virile postojeće i nove cijevi za vodovod, struju i internet. Iskopani dijelovi su ograđeni, preko nekih postavljeni su priručni metalni mostovi. Eksterijer te fascinira; okrećeš se prema dijelu ceste gdje bager iskopava preostali dio zemlje sa šljunkom i izrezanim asfaltom i tovari u golemi kamion. Prstom upireš prema bageru, pa prema kamionu i govoriš brm-brm. Tvoje čuđenje svaki je put isto kada prođemo tim putem. Kroz kabinu kamiona promatra te žena na vozačevom mjestu i smije se. Ima otvoreni prozor, kroz koji pas (koji inače sjedi na suvozačevom mjestu) proviruje. Ne spuštajući prst koji je i dalje uperen prema kamionu govoriš vuf-vuf.

Uspijemo proći ulicu za dvadesetak minuta, pred njen sam kraj nalazi se cvjećara koju nikako ne uspijevamo zaobići. Ima tri stepenice i rampu za kolica i Martu. Puštaš mi ruku i potrčiš rampom gore, zatim se oprezno spuštaš stepenicama držeći se za drvenu ogradu. Potom opet potrčiš do rampe, važno se popneš i oprezno spustiš stepenicama; Nakon deset ponovljenih akcija uhvatim te u naručje i pokušavam prodati priču kako stepenice sada idu spavati dok ti proizvodiš zvuk koji se pušta na kvizu kada natjecatelj propusti dati točan odgovor na postavljeno putanje; nosim te do raskršća; auti koji voze ulicom skreću ti pozornost (ne izostaje brm-brm nakon svakog sljedećeg auta kojeg vidiš). Koristim situaciju, prelazim cestu i ubrzano hodam do brežuljka podno kojeg se nalazi dječji park. Popevši se na vrh brda, spuštam te na tlo, dok ti lamataš nogama i opet proizvodiš zvuk netočnog odgovora sa kviza – ovaj puta, jer želiš da te nosim. Pokazujem na park u dolini i pitam te hoćemo li se ljuljati? Ti se spustiš na travu i potrčiš prema parku govoreći ju-ja-gun-ga. Nije svaki put diverzija ovako efikasna.

Uhvatio sam te za ruku prije nego si zakoračila na početak malene litice. Spuštamo se zajedno, polako; strmina zavidnog nagiba i za odraslu osobu izgleda kako ne predstavlja nikakav problem za tebe. Kada smo došli do parka, ugledala si tobogan sa lijeve strane, pa umjesto na ljuljačku, koja je sa desne strane, krećemo prema njemu; penješ se na tobogan sama, pridržavam ti leđa. Na vrhu tobogana igramo se skrivača – smiješ se i govoriš ku-ku, pa se onda spuštaš, pridržavajući se za moju ruku. Nakon što spust završi, ustaješ, grabiš pijesak rukama i prekrivaš njime dno tobogana, pa se opet penješ stepenicama i spuštaš. U jednom trenutku sjetila si se ljuljačke pa kreneš prema njoj vukući me za ruku. Podignem te u najmanju ljuljačku i odguravam. Ti se držiš za konop i gledaš u krošnje drveta na kojima se hvataju ptice. Ne izostaje upiranje prstom i nerazgovjetan glas upita. Izgleda da te ljuljanje smiruje jer ostaješ mirna skoro petnaest minuta, nakon čega se počinješ vrpoljiti pokušavajući izaći. Dignem te visoko u zrak i spustim na zemlju – ti potrčiš prema drugom kraju brežuljka koji se spušta na obližnju cestu.

Prije same ceste, na travnjaku nalaze se tri kamena, odlazimo do svakog i pokušavamo ga pomaknuti, nakon čega se skupa čudimo kako to nije bilo moguće. Tvoja mama me neki dan podsjetila da su kraj tih kamena vjerovatno piškili svi psi koji su tuda prošli – to me ne zabrinjava ni najmanje jer uvijek peremo ruke kada se vratimo u stan; točnije: uvijek, osim kada zakasnimo sa pripremom ručka. Kada smo se načudili kamenjem koji nismo mogli pomaknuti, podignuo sam te na ramena i uputili smo se doma. Ovisno o tome koliko je blizu ili daleko vrijeme ručka, izaberemo kraći ili duži put kući. Ovaj put idemo kraćim putem, uskoro je vrijeme ručka. Na povratku pokušavam izbjeći ulicu sa cvjećarnom jer te jednom nisam uspio odvratiti od trčkaranja gore-dolje po rampi ispred ulaza niti nakon dvadeset pokušaja.

Deset stupnjeva ispod nule (Martine kronike, hrv)

Snijeg je padao cijelo večer, pa onda nastavio i kroz cijelu noć; jutro nas je dočekalo blještavo – plavkasto-žućkaste zrake sunca odbijale su se od bijele površine stvarajući osjećaj ugode. Snijeg je bio prhak, živa u vanjskom termometru na kuhinjskom prozoru spustila se na deset stupnjeva ispod nule.

Nije još bilo devet. Bila si, kao obično na nogama, jurila iz sobe u sobu pokazivajući na stvari (paket maramica ili čašu vode od sinoć visoko na polici od knjiga) koje nisu bile prisutne kada si otišla spavati. Sa tek navršenih godinu dana imaš savršenu memoriju i detektivsko oko, ništa ti ne može promaknuti.

Nakon što si skinula sve svoje knjige sa polica i nabrzaka ih prolistala, odgurala malena kolica po stanu, upalila medu-zeku na repeat (svaki put to uspiješ, iako je za taj način rada potrebno držati pritisnuto gumbić u obliku srca par sekundi), posložila kockice, pa ih razbacala po dnevnoj, skinula sve cipele sa stalka u predsoblju i donijela mi moje, a svoje ostavila u kuhinji, bilo je vrijeme da se tvoja nepresušna znatiželja nahrani izlaskom na svježi zrak. Nadao sam se da će ti potpuno drugačiji krajolik koji se nakon noćašnjeg snijega pareobrazio – izgledati dovoljno zanimljivo.

Vremenski uvijeti zahtijevaju oblačenje do zuba prije izlaska. Sjediš na otiraču do ulaznih vrata (to je tvoje omiljeno mjesto u stanu) ležima naslonjena na ulazna vrata i držiš jedne od papuča. Voliš ih pokušavati oblačiti i hodati u njima. Ako ti ne ide za rukom iz prve počinješ protestirati. Tražim čarape koje ti navlačim, a ti konstantno skidaš čitavo jutro, nalazim jednu na pragu kupaone, a drugu zajedno sa zebrom, lavom, majmunom i silikonskom žlicom u tvojim kolicima; dohvaćam zimske čizmice iz kuhinje; pogledam prema izlaznim vratima – tebe nema više u predsoblju, prozujim kroz kuhinju, dnevnu i kupaonu – nema te – mora da si odjurila si u spavaću – provirm kroz vrata i vidim kako stojiš ispod kreveta okrenuta meni. Kada si vidjela da sam te opazio, pogledaš prema dolje praveći se da se skrivaš. Gdje je Marta? pitam, gledam uokolo po sobi, izbjegavajući pogled u oći, praveći se da te ne vidim. Pogneš glavu na par sekundi, a onda usmjeriš pogled prema meni; nasmiješ se i uperiš oba kažiprsta prema sebi. Tuuuuu je Marta, kažem i nasmijem se, uđem su sobu, primim te desnom rukom dok u lijevoj i dalje držim čarape i tvoje čizme broj 20 koje sam prethodno pokupio sa poda.

Duboki udah – hitam prema drvenoj stolici kraj ulaznih vrata, uspijevam sjesti bez da te pustim iz ruku – izdah; nevjerica, čini mi se da sam nešto zaboravio. Naravno – skafander! Visi na vješalici kraj ulaznih vrata, ali nije mi na dohvat ruke – moram ustati. Pustim tvoje čarape i čizme da padnu na pod fokusirajući se na to da i tebe ne ispustim; ustanem se, dohvatim skafander i ponovno sjedam na drvenu stolicu kraj vrata dovukavši i skafander i tebe u krilo; postaješ nestrpljiva, migoljiš se, želiš da te pustim da hodaš. Odlučujem ne odustati – dižem te povrh skafandera i uvlačim ti noge u nogavice; ti se naginješ prema naprijed formirajući tijelo kao da si se upravo odrazila sa odskočne daske prema bazenu na natjecanju skokova u vodu, stišćem čvšće desnu ruku koja te obavija kako ne bi ispala; navlačim lijevi pa onda desni rukav skafandera – rukavi su veći pa ti ne prolaze svi prsti iz prve, to te ljuti, ali i intrigira, protestiraš; dodatnom intervencijom oslobađam palac koji je ostao zarobljen u oba rukava; fokusiram se na čarape – navučem jednu, ti je skineš, navučem drugu ti je skineš; mijenjam strategiju – dajem ti jednu rukavicu i jednu čizmicu, to te na trenutak zabavlja – navlačim drugu čarapu, ne leži savršeno na nozi, nemam vremena za popravak, oblačim čizmu, tvoja noga stoji nekako neprirodno, nije ušla u čizmu kako treba; skidam čizmu pa je navlačim opet i zatvaram čičak; fokus se mijenja – pokušavaš skinuti čizmicu, ja iskorištavam tu diverziju kako bi navukao drugu čarapu i preko nje čizmicu; lijeva noga ide lakše, zatvaram čičak dok ti i dalje pokušavaš skinuti desnu čizmicu – srećom to ne ide lako – uspjevaš jedino odlijepiti čičak; ponovno ga zalijepim i navučem ti rukavice, ovaj put ih nisi pokušala skinuti; podižem te i stavljam u kolica; ne želiš sjediti u kolicima, protestiranje prelazi u plač – okrećeš se u kolicima i pokušavaš izaći. Drugi pokušaj. malo te jače pridržim dok zakopčavam sigurnosno remenje; namještam ga oko pasa (ne oko ramena kao obično tako da možeš imati više manevarskog prostora dok sjediš); sigurnosni pojas je zakopčan – i dalje plačeš, govorim ti da idemo na zrak, dajem ti igračku iz torbe sa pelenama, vodom i ‘zdravim grickalicama’, bacaš je na pod, podižem je i vraćam u torbu, stavljam deku preko nogu do pasa i zakopčavam vreću kolica. Tvoj protest se ne stišava.

Idemo van, kažem i otvorim ulazna vrata, bjelina udara u predsoblje i žućkasto-plave zrake sunca koje je provirilo iza ulaznih vrata umivaju tvoje lice. Pokazuješ prema svjetlosti i prestaješ plakati. Osjećam hladnoću kako grize moje tijelo; u majici sam kratkih rukava – zaboravio sam se obući prije nego što sam tebe opremio za polarnu ekspediciju. Oblačim flis pa jaknu što brže mogu, navlačim čizme, oblačim rukavice i kapu, te krećem sa kolicima preko praga ulaznih vrata. Hladan zrak udara mi samo u obraz, no osjećaj je ugodan, vjerojatno jer me sunce grije. Zatvaram vrata i zaključavam ih, pogledam na sat – uspjeli smo izaći iz stana nakon dvadeset tri minute od kada sam te dohvatio iz sobe. Osjećam se potpuno izmoreno – kao da sam trčao 10 km, ispuštam glasan izdah; ti se smiješ, sunce ti obasjava lice zlatnom bojom – želim zaustaviti vrijeme. Sjetim se da obrišem suze sa tvoga lica dok se nisu kristalizirale.

Došla si polako, ostali smo sami (hrv)

Bilo je kasno navečer, zadnji petak u prosincu. Vani je bilo hladno, kiša je počela vlažiti ceste. Tvoja mama ležala je više od deset sati u bolničkom krevetu sobe u kojoj smo bili smješteni.

Dobrodošli, soba 7 pisalo je sa crnim flomasterom na bijeloj ploči kada smo negdje iza podneva ušli u nju; ujutro toga dana dovezli smo se do ulaznih vrata iznad kojih je stajao natpis Karolinska sjukhuset. Pregledom su ustanovili da je bolje da ostanemo i dodijelili nam sobu.

Ne sjećam se previše detalja te noći, odnosno, tog čitavog beskrajno dugog dana. U mojoj glavi sjećanja na njega pohranjena su kao jedan dugačak kadar. Sjećam se nadrealnoga osjećaja koji me pratio cijelo vrijeme; kao da mi je govorio kako se ovo ne dešava nama.

Od podneva izmjenjivala su se rukom ispisana imena glavnih i pomoćnih medicinskih sestara ispod oznake sobe, brisala trenutna, tj. prošla, a ispisivala nova, tj. buduća (imena) čija bi smjena upravo počinjala. U retku koji je označavao ime glavne medicinske sestre stajalo je: Gabi & Emeli. Emeli je bila stažistkinja na kraju svoje specijalizacije; ona će te prva primiti u ruke četrdesetisedam minuta iza ponoći.

Sjedio sam na stolici do bolničkog kreveta i držao ruku tvoje mame, koja je svakih nekoliko minuta prigušila jačinu krika pomoću kratkih izdisaja kroz usta i govorio joj da je volim i kako je hrabra. Tu i tamo bi mi se omaklo kako si?, što sam ubrzo naučio progutati sljedeći put kada bih pomislio pitati. Nikada prije nisam je vidio u tolikoj boli – a ona je žena koja virozu preboli bez farmaceutskih proizvoda, a kada je boli grlo uzme samo malo više vode. Tijekom večeri čitavo sam vrijeme sjedio kraj nje; otišao bih tri-četiri puta po kavu u hodnik i jednom do kioska po sendvič; ostatak vremena sjedio sam kraj nje, držao je za ruku i govorio kako je volim i kako je hrabra.

Ipak sam ju još jednom pitao kako je nakon što su joj anesteziolozi – poslije tri sata čekanja – dali epiduralnu. Obukla sam svoju najbolju haljinu, rekla je dočekavši ih u iznošenoj bolničkoj opravi. Pomogli su joj da se okrene na rub kreveta i pripremili uložak za injekciju. Jako je bitno da se ne mičeš, injekcija ide u leđnu moždinu. Stisnuo sam zube i raskrečio oči.Zadržala je dah nakon nadolazećeg truda i tekućina je već bila u leđnoj moždini. Nakon par minuta osjetila je olakšanje. Bolje sam, rekla je. Odahnuo sam. Zahvaljivali smo im se milion puta kada su napuštali sobu.

Gabi i Emeli ulazili su često sobu broj sedam, rekao bih svakih petnaestak minuta, premda je moglo biti i češće – vrijeme se rasteglo u bezgranično dug trenutak. Ulazili bi, provjeravali kako je mama i kako tebi ide, provjeravali stanje na monitoru i upisivali opažanja i podatke u elektronički dnevnik. Svaki put kada bi Emeli opipom pokušala osjetiti gdje si u porođajnom kanalu – pitala bi mamu može li ju pregledati. Svaki put.

Pod temperaturom od tridesetiosam stupnjeva pod upalnim procesima, izmrcvarena, pregažena, negdje oko ponoći krenula je tiskati te prema ovom svijetu. Gabi i Emeli su vodile proces i davali precizne upute. Sada! Tryck! I mama bi nepostojećom snagom tiskala. Stanna! Vila. Kratak period odmora i onda iz početka. Jako si hrabra govorio sam joj, volim te. U jednom trenutku odlučio sam joj staviti ruku na čelo. Ne znam zašto se to tada činilo kao dobra ideja. Makni ruku, molim te! Promrmljala je kroz zube (da, uspjela je ubaciti i molim te); Maknuo sam ruku. Gabi je predložila da namočim ručnik hladnom vodom i stavim mami na čelo. Oprezno sam to učinio i načas je izgledalo kao da sam uspio napraviti nešto korisno. Barem to – kada već nisam mogao preuzeti bol.

Zadnji tiskanje, u dnevniku od porođaja pisati će 00:47 i izašla si iz utrobe. Među maminim nogama – količina krvi koju i dalje ne mogu zamisliti. Moj pogled je bježao između lica Emeli koja te primila u naručje, tvojeg sićušnog, ali vitkog bića koje nije ispuštalo glasa i mame koja je na izmaku snaga, kao nakon dugotrajne bitke, pokošena ležala u lokvi krvi. Okrenula je glavu prema meni i pitala: Je li gotovo. Curica ili dečko? Gledao sam prema tebi i u ubrzanom filmu vidim kako Emeli reže pupčanu vrpcu i odnosi te iz sobe. Kom pappa, govori mi da pođem za vama. Kasnije mi je mama rekla da si prvi glas pustila tek u hodniku – zato te Emeli odspojila od mame i iznijela iz sobe što je brže mogla. Rutinski pregled kraći od minute i eto te u mojim rukama. Primio sam te nezgrapno, ali držao čvrsto. Grattis, čestitaju mi druge medicinske sestre na hodniku. Tack, zahvaljujem premda mislim – hvala na čemu? Nosim te natrag u sobu broj sedam i dajem trećoj, pomoćnoj, sestri koja te mjeri, važe i kupa, umotava u ručnik i daje mami (ili su te dali mami prije mjerenja, vaganja i kupanja – ne sjećam se više). Snaći ćemo se sa ovim malim stvorenjem, zar ne? rekla mi je tvoja mama, a ja sam se nasmiješio. Bila si tiha, tvoje velike oči upijale su prostor.

Možeš li je uzeti? Pitala me tvoja mama nakon što si par minuta ležala na njenim njedrima. Skinuo sam majicu, prislonio te na prsa, sjeo u fotelju u kutu sobe i pokrio nas dekom. Tvoja mama je bila blijeda, kao da joj je život upravo iscurio zajedno sa tobom. Zurila si u mene, a ja sam ti ljubio glavicu i polako dlanom prelazio preko leđa. U jednom trenutku pojavila se Gabi iznad nas i obavijestila me da će mamu odvesti u sobu za operacije radi boljeg svijetla kako bi je mogli zašiti. Dodala je i da se radi se u rutinskom postupku koji će trajati nekoliko sati. Promrmljao sam ok i hvala i okrenuo glavu prema tvojoj mami – nju su već vozili iz sobe. Nisam joj uspio vidjeti lice niti poslati pusu, onako otpuhujući je sa dlana prethodno naslonjenih usana. Zurila si u mene i pokušala se odguravati nogicama do mojih grudi, oblikovavši usne u slovo O. Žao mi je, ali ja nemam mlijeka, a osim toga bradavice su mi dlakave, moramo pričekati mamu, rekao sam.Nisi ništa odgovorila. Gledali smo se tako neko vrijeme – ja tvoje duboke, krupne oči, a ti mene ili zid iza.

Nakon pola sata donijeli su dva sendviča sa sirom, dvije čaše soka od naranče i dvije šalice kave. Donijeli su sve to na poslužavniku, stavili na stol pokraj fotelje, rekli čestitamo i otišli. Uspio sam pojesti pola sendviča i otpiti dva, tri gutljaja kave prije nego se pojavila pomoćna sestra i rekla da je vrijeme da počiste rađaonu, a nas odvedu u bolničku sobu gdje će nam se mama kasnije pridružiti. Uzela te sa mojih prsa, obukla dva broja preveliki body (koji sam prethodno nabrzake izvukao iz torbe), i zajedno sa dekom stavila u prozirno kućište na kolicima. Pokupila je sve naše stvari, a meni rekla da guram kolica sa tobom i uputila nas prema liftu. Čestitam, dođite nam opet, dobacila je nepoznata sestra na hodniku.Poslužavnik sa napola odgriženim sendvičem ostao je u rađaoni broj sedam. Ja sam gurao kolica polako i zurio u tvoje lice. Nisam mogao vjerovati da postojiš. Izgledala si baš onako kako bebe izgledaju roditeljima – savršeno.

U bolničkoj sobi dočekale su nas dvije sestre – jedna je ostala sa tobom dok mi je druga pokazala odjel i čajnu kuhinju. Nemam još informacija o majci, rekla je toplim glasom pomalo zabrinute majke. Ja sam odvratio: ok, dođite do mene kada nešto saznate.
Morate se odmoriti tata.
Kimnuo sam lagano glavom i skupio usne. Vratili smo se u sobu. Ti si ležala mirno – jedino su tvoje oči skakutale okolo, valjda pokušavajući dokučiti što se događa.
Beba ne treba jesti prvih 12 sati, ne morate ju hraniti. Pričekati ćemo mamu pa ćemo krenuti sa dojenjem. Odmorite se tata.
Kimnuo sam glavom. Pozdravili smo se, zatvorile su vrata za sobom, a ja i ti smo ostali sami. Ležala si u svom prozirnom krevetiću (nalik na kutiju postavljenu na kolica), a ja sam sjedio na bolničkom krevetu pored. Prošlo je više od dva sata od kada su odveli mamu. Racionalni dio mozga držao je napetost na podnošljivoj razini. Oči su mi se sklapale, ali osjećaj stegnutih grudi nije mi davao mira. Nakon nekog vremena u sobu je ušla medicinska sestra i obavijestila me da i dalje nema informacija o mami, te naredila ponovno da spavam. Kimnuo sam glavom; kada je izašla iz sobe sklupčao sam se na krevet okrenut tebi. Spavala si. Zagrlio sam strah i anksioznost iščekivanja i odvukao ih u san.

Pred jutro, u sobu je ponovno ušla medicinska sestra; trgnuo sam se iz sna; obavijestila me da i dalje nema vijesti vezanih za mamu. Strava se izlila unutar mene. Srce mi je počelo glasno kucati, osjećao sam bol u prsima i želucu, počeo sam ubrzano disati. U trenucima koji su uslijedili (a moglo se raditi i o satima) razradio sam sve negativne scenarije kojih sam se mogao dosjetiti. Iskrvarila je, iskrvarila im je u operacijskoj sali i sada odlučuju kada da mi jave. Kako će mala beba preživjeti? Ne znam je pravilno držati niti promijeniti pelenu! Ne mogu sam iz bolnice sa njom. Kako ću javiti mami i sestri? Kome prvom da javim? Koga da uopće zovem Jana je već doma sa malom bebom, ne mogu nju tražiti da dođe. Možda Marcus? On će biti ovdje u hipu, ali će mi sigurno poželjeti namjestiti svoju sestričnu kojeg je partner ostavio kada je zatrudnjela. Ne mogu ulaziti u novu vezu sada! Ne, ne mogu zamisliti svijet bez nas troje, bez njihovih plavih očiju. Planirali smo i posjet rođakinji preko oceana još prije par mjeseci. Diše li beba!? Prišao sam kolicima i osjetio dah na obrazu tik do tvog nosa. Spavala si.

Stotine najcrnjih misli prošle su mi kroz glavu prije nego sam se natjerao da legnem i pokušam ponovno zaspati. Jer što mogu? Mogu samo čekati… Nisam uspio utonuti u dubok san, više sam polu-spavao, pa sam čuo sam kako se odjel budi, kako nečiji tuđi glasovi odjekuju hodnikom i kako zvukovi nečijih tuđih bolničkih kreveta tutnje pokraj vrata sobe. Svaki put kada prođu pokraj vrata – otvorim oči i okrenem glavu prema njima. Ostajala bi zatvorena, a bolnički krevet do njih prazan. Bio sam gladan i žedan, bio sam željan nje, no horor koji se ugnijezdio u moje tijelo paralizirao me. Ležao sam sklupčan na krevetu i razmišljao o tome kako ću prihvatiti vijest kada mi je priopće. Hoću li moći plakati? Što ako neću? Tko će čuvati tebe dok ja budem išao gdje god da se ide nakon što se tako nešto dogodi.

Bila je subota, oko osam sati ujutro kada su se vrata sobe otvorila. Sjećam se toga dobro jer je iznad vrata stajao veliki sat. Otvorio sam oči i osjetio srce kako lupa od neizvjesnosti. U sobu je ušla medicinska sestra koju nisam poznavao. Tek par sekundi kasnije shvatio sam da vuče bolnički krevet za sobom. Na problijedjelom licu razvukao mi se osmijeh koji je dočekao tvoju mamu. Izgledala je iscrpljeno, lice joj je bilo rumenije od mojeg. Smješila mi se. Oči su mi se ispunile suzama.