Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu – zadnje gradsko kino; zadnje kino koje je prikazivalo nezavisne svjetske neisplative filmove, zadnje kino koje je prikazivalo festivalske filmove, zadnje kino koje je prikazivalo dokumentarce, zadnje kino u kojemu su se održavali festivali i za odrasle i za djecu; zadnje kino koje je izgledalo kao kazalište, zadnje kino u kojem je ulaznica koštala dvadesetak kuna, zadnje kino u kojem je karte na ulazu pregledavao čovjek u penziji, zadnje kino koje nam je davalo opciju – sutra će zatvoriti zadnje kino u Zagrebu.

Premda sam o isteku koncesije saznao još prije koji mjesec, nekako sam se nadao da će se uspjeti dogovoriti, pa me vijest o konačnoj odluci Grada od prije koji dan (ponovno) zatekla. Bio sam u šoku, tužan, ljut i razočaran; Gradonačelnik kino zatvara radi ‘obnove’ i obećava ga vratiti u ‘funkciji art-kina’. Zašto se onda ne mogu se otresti osjećaja devastacije? Zašto riječ ‘obnova’ odzvanja kao poraz?

Osjećaji devastacije i poraza zapravo su produkti bespomoćnosti – onog zatomljujućeg osjećaja koji nas tjera na kapitulaciju, čak i prije nego li smo išta pokušali. Osjećamo se poraženo, jer smo ušutkani, naša pitanja ostaju bez odgovora ili se oni rijetki formiraju bez riječi, mehanički i bez trunke (su)osjećanja.

Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu, naše zadnje kino; ugasiti će projektore i svjetla, dvoranom će zaurlati mrak. Iščupat’ će Europu iz srca Zagreba, a prostor oko kina će opustjeti. Izvana će se jedva primijetiti razlika.

I tako opće dobro koje nije samo naše, nego i od sviju nas nestaje kako bi se ‘obnovilo’ i vratilo natrag. Na istom mjestu – ako do toga dođe – niknuti će ponovno; no čak i ako se projektor i svijetla tada i upale, to više neće biti kino od sviju nas i neće biti naše – biti će privatno i njihovo; i dalje u srcu Zagreba, ali ne više u Europi.

—

Javna dobra,
privatna dobra,
zašto je onda
sve tako loše?

Ružno je lipo,
istina je laž,
čovik je bog,
umjetnost je san.

Živimo plač
i živimo smijeh,
podij je otvoren
da’l si za ples?

Misliš da si jak,
misliš da si poseban,
I misliš da je život
rat i opstanak.

I misliš da je
život borba
I da nema
ništa iznad toga…

(TBF, Danas sutra)