The first strawberry

We opened the balcony door,
To water two buckets with potatoes that grew half a meter high,
Two rows of strawberries,
An avocado (that lost its last leaf a few weeks ago),
And a few plants that I can’t remember what are they called.

M was pouring water into the first bucket.
Keeping a constant eye on the potato plant,
She turned the soil – into a puddle,
And then moved to the strawberries that were peeking from the wooden box.

Luckily,
Not much water was left in her green watering can,
So, most of the fragile plants
Dodged,
What was intended to be,
A heavy water splash.

At the edge of the box,
A small red bud was staring at us.

We held the stem and helped M to pick her first berry on our balcony.

M and the strawberry in the kitchen –
I washed it under cold water,
Removed ‘the green part that shouldn’t be eaten’
And gave the red part back to M –
Who was all that time,
Observing the process,
With the utmost patience.

Then she took the strawberry, smelled it and put it in her mouth.
Was it good, I asked?
She nodded her head while the strawberry was disappearing.

There will be plenty where this one came from.
But none of them will be the first.
The first is gone,
In the moment that will stay,
Safely stored in the memories of our past.

Advertisements

Family fragments II

My parents have been walking trough life wounded,
From the scars they've been carrying,
Their whole life.

A new day,
Brought a new scar,
While the old ones never healed.

Instead,
(The old) scars cut deeper and deeper.
Until one day,
Their souls started to bleed.

And how does one fix a bleeding soul?

Deset stupnjeva iznad nule II (Martine kronike, hrv)

Ulazimo u stan oko jedanaest, skidam ti tenisice i jaknu, te osjetim smiješak na svom licu kada ugledam skafander koji je cijelo vrijeme dok smo mi bili vani, odmarao na vješalici. Ti se hvataš za svoja mala kolica i počneš ih gurati po stanu, skrečući polukružno iz hodnika u kuhinju, pa u sobu, brzinom na kojoj bi zavidio i Marcus Grönholm. Otvorilo se malo manevarskog prostora – krećem do kuhinje, stavljam kuhati krompir, te malene pohane ribice na tavu sa vrućim uljem. Očekivano, već si u kuhinji i upireš prstom prema štednjaku. Poznati zvuk iz kviza ne izostaje. Dovlačim tvoju stolicu u kuhinju i posjedam te; zvuk pečenja ribe na tavi dovoljno je zanimljiv; skupljaš prste na ruci i prinosiš je ustima, glasno govoreći “aa-mmm”. 
“Aa-mmm”, ponavljam za tobom, pa dodajem:
“Još malo pa ćemo jesti”, iskrivljavam istinu; ručak će biti na stolu tek za petnaestak minuta.

Kada je krompir popustio pod ubodom vilice, a komadići pohane ribe porumenili, prošlo je pola dvanaest. Odvajam porciju za tebe i stavljam u zamrzivač da se ohladi. Tražiš da te spustim sa tvoje stolice, pa kada to i učinim, odlaziš do stola i prstom upireš prema stolu i radiš glasan zvuk “aa-mmm”.
“Još malo”, odgovaram, i dodajem: “idemo prati ruke!”
Klimaš glavom lijevo-desno signalizirajući kako ti to ne odgovara. Primam te i nosim u kupaonu dok lamataš nogama i plačeš iz protesta. Spuštam te na malenu bijelu stolicu ispred umivaonika, puštam vodu iz slavine, nanosim sapun na ruke i oponašam pjesmicu koju običavaš slušati pritiskom na gumb u obliku srca na plećima mede-zeke kojeg su ti baka i teta uzele još prošle godine.
“Ovako mi ruke peremo, peremo, peremo, ovako mi ruke peremo dok nisu čiste skrooooz”, pjevušim izvan tonaliteta, trljajući ti dlanove.
Netom stvorena pjena ti je zanimljiva pa nastavljaš polako oponašati pranje ruku. Tada se sjetim da su riba i krumpir vjerovatno već predugo u zamrzivaču – isperem ti ruke, zatvorim slavinu i spustim sa stolice na pločice kupaone. Ti se saginješ i podižeš stolicu, pomažući mi da je spremim na plohu iznad perilice za rublje, gdje inače stoji. Brišemo ruke zelenim ručnikom čija tkanina na jednom vrhu ima oblik glave i ušiju žabice.

Nakon toga izletavam do kuhinje i vadim tvoj žuti tanjur sa ribom i krumpirom iz zamrzivača. Hrana nije prehladna – ovaj put je ne moram ponovno podgrijavati mikrovalnom. Podižem te prema tvojoj stolici, što ti se ne sviđa (suptilno odaješ nezadovoljstvo lamatanjem nogu u zraku), pa onda spuštam na veliku stolicu za odrasle i pitam hoćeš li tu sjediti i jesti. Izostanak negodovanja tumačim kao potvrdan odgovor. Dovlačiš tanjur k sebi i grabiš rukama komade ribe koje trpaš u usta. Komadiće krumpira prvo uzmeš rukom, potom pokušavaš nataknuti više-manje uspješno na viljušku koju potom stavljaš u usta. Pitam te je li fino. Klimaš glavom. Dijelove krumpira koji padaju sa vilice na stol, vraćam u tvoj tanjur. Jedem zajedno sa tobom, pokušavajući biti gotov u isto vrijeme kada i ti. U manje od pet minuta očistila si tanjur od jednog velikog kuhanog krumpira i četiri manja komada pohanog svježeg bakalara. Grabiš plastičnu čašu sa vodom i ispijaš do dna. Moj ručni sat pokazuje 11:43; vrijeme je za dnevni spavanac.

Brišem ti usta papirnatim ručnikom, te prije odlaska u krevet mijenjam pelenu držeći te u krilu. Radi se o maloj nuždi pa koristim leteću promjenu – mokra pelena dolje, suha na njeno mjesto – još je samo treba učvrstiti. Ti ne stojiš mirno, spuštaš se na pod, sjedaš, pa ustaješ, pokušavaš skinuti suhu pelenu; kada odložim mokru na pod do nas, upireš prstom i govoriš: “ka-ka”.
“Tako je! Bravo!”, govorim pa te poljubim u čelo i dalje namještajući suhu pelenu. Odguravaš mi ruke migoljeći se, te nakon pobjede krećeš prema izlaznim vratima, sekundu nakon što sam uspio učvrstiti ljepljive trakice sa obje strane pelena. Sa stražnje strane mi izgleda da pelena ipak neće otpasti. Dolazim do izlaznih vrata, primam te za ruku i odvodim prema spavaćoj sobi; ne sviđa ti se ta zamisao i vučeš me u dnevnu. Podižem Pipi i Pettsona & Findusa, te predlažem da čitamo knjige u krevetu – skretanje pažnje je upalilo, odlazimo u sobu.

Ležimo u krevetu, ti naslonjena na moj lijevi bok i listamo knjige. Prvo pokušavam pjevati Pipi prateći riječi iz knjige, dobrano izvan tonaliteta. Izgleda da ti ne smeta, ali meni moje nezgrapno pjevušenje ne zvuči kao uspavanka pa odlažem Pipi i listam Pettsona & Findusa. Tražimo Findusa po svim stranicama i kada ga nađemo pitam te: “Gdje je maca?” Pokazuješ prstom i govoriš glasno “mi-jaauu”. Pred kraj knjige sjetiš se mame; kažeš: “ma-ma”.
“Mama radi, doći će popodne”, odgovorim. Zatim kažeš: “te-ta”.
“Teta radi”, kažem, “doći će kada se probudiš”. Ne propuštaš niti mene spomenuti: “ta-ta”.
“Tata je tu sa Marticom”, odgovorim; nasmiješ se i potapšaš me po plećima. Odložim Pettsona & Findusa i primim te za ruke. “Mar-ta, spa-va; Mar-ta, spa-va”, govorim dubljim glasom pokušavajući biti što monotoniji. Alterniram ta dva sloga sa oponašanjem teme iz Terminatora. Umalo se glasno nasmijem sam sebi, ali se ipak uspijevam suzdržati. Gledam te u plave oči; one gledaju prema zidu nasuprot kreveta; kapci se lagano sklapaju, pa otklapaju, sklapaju, pa otklapaju i nakon par trenutaka se sklope, a ti počinješ ritmično disati.

Izvlačim lijevu ruku ispod tvoga vrata i lagano se odguravam iz kreveta; ovaj put ne probudivši te. Ostavljam vrata sobe poluotvorena i ulazim u kuhinju. Na stolu, kraj sudopera – suđe od ujutro, na podu razbacane igračke, zamotana pelena od malo prije koju sam zaboravio baciti u smeće, tvoje slikovnice, cipele, slagalice, prevrnuta kolica, kutija. Skeniram objekte po stanu još koji puta kalkulirajući čega da se uhvatim, a što može čekati. Pogledam na sat – 12:11. Do 13:45 čuti ću zvukove tvoga buđenja iz sobe. Osjećam se kao da je svo preostalo vrijeme do večeri toga dana komprimiramo u tih sat i po i da moram napraviti što više toga…
Dok mi se mozak vrti u beskonačnoj petlji pokušavajući odabrati najpogodniju opciju, odškrinem vrata spavaće sobe da se uvjerim kako i dalje spavaš – oči su ti sklopljene, ruke držiš iznad glave; tvoje grudi se propinju gore pa spuštaju dolje u jednakim odmacima, tišina i spokoj obuzimaju prostor. Tata te jako puno voli, pomislim i pritvorim ponovno vrata od spavaće sobe.

Midsummer

When we went out,
The Sun was warm and bright.
It felt like the city was empty.

M was happy to sit in the pram,
Under her seat,
The bags full of goodies rattled.

In the park,
People,
Sitting on camping chairs, splashing with water, playing kubb.

No pole, no dancing, no rain,
But that’s not why we came,
Blanket, pasta; and a fork in M’s hand.

In the sandbox next to us,
Kids walk barefoot; spades and buckets,
And a ball.

Time passes by,
On a swing, a little hill, or a slide,
While loading the bucket with sand or trying to kick the ball.

In the evening – we are home,
The Sun still shines,
On our balcony little red flowers are turning into strawberries.

Family fragments I

My parents did everything they knew,
And possibly – the best they could,
To give me a better future.

I live life,
Far better than they lived,
When they where young.
I live in the future,
That just wasn’t possible for them.

I live the future, I’ve created,
In a home, I’ve created,
I live in a home far away from home,
I live in a home that feels like home.

What we have in common

I was lying like having been beaten on that big, overdimensioned armchair,
Brain dead but functional.
You were sitting on that new stylish sofa,
Worn out, but looking sharp and pretty as always.

In front of you, in front of me,
M was sitting on the carpet,
Trying to build a tower of cardboard boxes.

You asked me what we have in common.

After unsuccessfully running the comparisons,
For (what felt like) several minutes,
I said – only the future.

Where to begin?

Where to begin?
At home – closing the tap water while brushing the teeth?
At the supermarket – selecting only bulk items from the vegetables section and placing them in a cotton bag?
At the park – picking up a wrinkled plastic envelope that once wrapped a kex chocolate bar, bringing it home and storing in the walk-in closet (together with similar items, that are waiting for the next trip to the recycling yard)?
In the bicycle room – changing to winter tires in January?
At the train station – instead at the airport?

We should begin at the end – at the end where there is nothing left,
And see how to best use the time we have until then.
Everything else is just a habit.
Which shouldn’t be hard to change,
If we would know,
That if we don’t (change it);
We will wake up one day,
And there will be nothing but nothing around us,
And that nothing is gonna come to stay.