Bio je to jedan od prvih dana u travnju kada se temperatura zadržavala iznad nule čak i preko noći. Tog jutra probudila si se prije šest. Nakon sto si mamu izvukla iz kreveta i dovukla do Lego kockica, te nadogradila lego-brod koji je teta složila sinoć, zatim otišla do stola i zahtijevala griceve maminog sendviča (dok si istovremeno odbijala jesti svoj gröt), došla i do mene kako bi nagovijestila da mama ubrzo ide na posao (pa tako naglasila da je vrijeme da se i ja konačno izvučem iz kreveta), pa onda skupa sa mnom otpratila mamu do vrata, mahala joj i govorila pa-pa, plakala kratko kada je ona zatvorila vrata, vratila se konzumiranju svoje gröta (koji sam podgrijao u mikrovalnoj dodavši malo bademovog mlijeka), te se ubrzo ponovno vratila igri sa legićima – nakon cijele te rano-jutarnje avanture – bilo je vrijeme da se po prvi puta u povijesti mog’ roditeljskog dopusta krenemo spremati na izlazak van i to bez skafandera!

Vrijeme do osam sati rasteglo se listanjem slikovnica na finskom, švedskom i hrvatskom, promjenom pelena, višestrukim pokušajima oblačenje body-ja; na onom istom termometru sa vanjske strane prozora u kuhinji živa se popela do dvanaest stupnjeva. Oblačim ti trenirku koju ti je donijela baka – debela je, valjda će odoliti pijesku iz pješčanika u parku; zatim plavkastu jaknu – futrana je iznutra, vjetro-nepropusnu iz vana, zelenu kapu koja ima preslikane žute banane, sive rukavice i roze tenisice koje si isto dobila od bake. Oblačenje traje kao i obično čitavu vječnost jer ne miruješ; kada smo gotovi, pomalo ličiš na klauna – to mi smeta samo na trenutak; imam osmijeh na licu jer povremeno pogledavam na zimski skafander obješen na vješalici i znam da će danas tamo i ostati.

Otvaram izlazna vrata – ti izlijećeš van i mirišeš cvijeće koje su baka i mama posadile prošlog vikenda. Ce-ceee govoriš pokazujući prstom prema (nazovimo ih) begonijama i glasno ih pokušavaš omirisati sa sigurne udaljenosti od pola metra. Tek kada si kažiprstom pokazala na sve tegle sa cvijećem (začinima i povrćem), potrčala si prema izlazu iz dvorišta. Više nije dovoljno samo brzo hodati za tobom, morao sam potrčati kako bih te sustigao prije nego bi dohvatila kvaku od dvorišnih vrata i izašla na ulicu.

Krenuli smo našom raskopanom ulicom iz čijih rovova su virile postojeće i nove cijevi za vodovod, struju i internet. Iskopani dijelovi su ograđeni, preko nekih postavljeni su priručni metalni mostovi. Eksterijer te fascinira; okrećeš se prema dijelu ceste gdje bager iskopava preostali dio zemlje sa šljunkom i izrezanim asfaltom i tovari u golemi kamion. Prstom upireš prema bageru, pa prema kamionu i govoriš brm-brm. Tvoje čuđenje svaki je put isto kada prođemo tim putem. Kroz kabinu kamiona promatra te žena na vozačevom mjestu i smije se. Ima otvoreni prozor, kroz koji pas (koji inače sjedi na suvozačevom mjestu) proviruje. Ne spuštajući prst koji je i dalje uperen prema kamionu govoriš vuf-vuf.

Uspijemo proći ulicu za dvadesetak minuta, pred njen sam kraj nalazi se cvjećara koju nikako ne uspijevamo zaobići. Ima tri stepenice i rampu za kolica i Martu. Puštaš mi ruku i potrčiš rampom gore, zatim se oprezno spuštaš stepenicama držeći se za drvenu ogradu. Potom opet potrčiš do rampe, važno se popneš i oprezno spustiš stepenicama; Nakon deset ponovljenih akcija uhvatim te u naručje i pokušavam prodati priču kako stepenice sada idu spavati dok ti proizvodiš zvuk koji se pušta na kvizu kada natjecatelj propusti dati točan odgovor na postavljeno putanje; nosim te do raskršća; auti koji voze ulicom skreću ti pozornost (ne izostaje brm-brm nakon svakog sljedećeg auta kojeg vidiš). Koristim situaciju, prelazim cestu i ubrzano hodam do brežuljka podno kojeg se nalazi dječji park. Popevši se na vrh brda, spuštam te na tlo, dok ti lamataš nogama i opet proizvodiš zvuk netočnog odgovora sa kviza – ovaj puta, jer želiš da te nosim. Pokazujem na park u dolini i pitam te hoćemo li se ljuljati? Ti se spustiš na travu i potrčiš prema parku govoreći ju-ja-gun-ga. Nije svaki put diverzija ovako efikasna.

Uhvatio sam te za ruku prije nego si zakoračila na početak malene litice. Spuštamo se zajedno, polako; strmina zavidnog nagiba i za odraslu osobu izgleda kako ne predstavlja nikakav problem za tebe. Kada smo došli do parka, ugledala si tobogan sa lijeve strane, pa umjesto na ljuljačku, koja je sa desne strane, krećemo prema njemu; penješ se na tobogan sama, pridržavam ti leđa. Na vrhu tobogana igramo se skrivača – smiješ se i govoriš ku-ku, pa se onda spuštaš, pridržavajući se za moju ruku. Nakon što spust završi, ustaješ, grabiš pijesak rukama i prekrivaš njime dno tobogana, pa se opet penješ stepenicama i spuštaš. U jednom trenutku sjetila si se ljuljačke pa kreneš prema njoj vukući me za ruku. Podignem te u najmanju ljuljačku i odguravam. Ti se držiš za konop i gledaš u krošnje drveta na kojima se hvataju ptice. Ne izostaje upiranje prstom i nerazgovjetan glas upita. Izgleda da te ljuljanje smiruje jer ostaješ mirna skoro petnaest minuta, nakon čega se počinješ vrpoljiti pokušavajući izaći. Dignem te visoko u zrak i spustim na zemlju – ti potrčiš prema drugom kraju brežuljka koji se spušta na obližnju cestu.

Prije same ceste, na travnjaku nalaze se tri kamena, odlazimo do svakog i pokušavamo ga pomaknuti, nakon čega se skupa čudimo kako to nije bilo moguće. Tvoja mama me neki dan podsjetila da su kraj tih kamena vjerovatno piškili svi psi koji su tuda prošli – to me ne zabrinjava ni najmanje jer uvijek peremo ruke kada se vratimo u stan; točnije: uvijek, osim kada zakasnimo sa pripremom ručka. Kada smo se načudili kamenjem koji nismo mogli pomaknuti, podignuo sam te na ramena i uputili smo se doma. Ovisno o tome koliko je blizu ili daleko vrijeme ručka, izaberemo kraći ili duži put kući. Ovaj put idemo kraćim putem, uskoro je vrijeme ručka. Na povratku pokušavam izbjeći ulicu sa cvjećarnom jer te jednom nisam uspio odvratiti od trčkaranja gore-dolje po rampi ispred ulaza niti nakon dvadeset pokušaja.