Deset stupnjeva iznad nule II (Martine kronike, hrv)

Ulazimo u stan oko jedanaest, skidam ti tenisice i jaknu, te osjetim smiješak na svom licu kada ugledam skafander koji je cijelo vrijeme dok smo mi bili vani, odmarao na vješalici. Ti se hvataš za svoja mala kolica i počneš ih gurati po stanu, skrečući polukružno iz hodnika u kuhinju, pa u sobu, brzinom na kojoj bi zavidio i Marcus Grönholm. Otvorilo se malo manevarskog prostora – krećem do kuhinje, stavljam kuhati krompir, te malene pohane ribice na tavu sa vrućim uljem. Očekivano, već si u kuhinji i upireš prstom prema štednjaku. Poznati zvuk iz kviza ne izostaje. Dovlačim tvoju stolicu u kuhinju i posjedam te; zvuk pečenja ribe na tavi dovoljno je zanimljiv; skupljaš prste na ruci i prinosiš je ustima, glasno govoreći “aa-mmm”. 
“Aa-mmm”, ponavljam za tobom, pa dodajem:
“Još malo pa ćemo jesti”, iskrivljavam istinu; ručak će biti na stolu tek za petnaestak minuta.

Kada je krompir popustio pod ubodom vilice, a komadići pohane ribe porumenili, prošlo je pola dvanaest. Odvajam porciju za tebe i stavljam u zamrzivač da se ohladi. Tražiš da te spustim sa tvoje stolice, pa kada to i učinim, odlaziš do stola i prstom upireš prema stolu i radiš glasan zvuk “aa-mmm”.
“Još malo”, odgovaram, i dodajem: “idemo prati ruke!”
Klimaš glavom lijevo-desno signalizirajući kako ti to ne odgovara. Primam te i nosim u kupaonu dok lamataš nogama i plačeš iz protesta. Spuštam te na malenu bijelu stolicu ispred umivaonika, puštam vodu iz slavine, nanosim sapun na ruke i oponašam pjesmicu koju običavaš slušati pritiskom na gumb u obliku srca na plećima mede-zeke kojeg su ti baka i teta uzele još prošle godine.
“Ovako mi ruke peremo, peremo, peremo, ovako mi ruke peremo dok nisu čiste skrooooz”, pjevušim izvan tonaliteta, trljajući ti dlanove.
Netom stvorena pjena ti je zanimljiva pa nastavljaš polako oponašati pranje ruku. Tada se sjetim da su riba i krumpir vjerovatno već predugo u zamrzivaču – isperem ti ruke, zatvorim slavinu i spustim sa stolice na pločice kupaone. Ti se saginješ i podižeš stolicu, pomažući mi da je spremim na plohu iznad perilice za rublje, gdje inače stoji. Brišemo ruke zelenim ručnikom čija tkanina na jednom vrhu ima oblik glave i ušiju žabice.

Nakon toga izletavam do kuhinje i vadim tvoj žuti tanjur sa ribom i krumpirom iz zamrzivača. Hrana nije prehladna – ovaj put je ne moram ponovno podgrijavati mikrovalnom. Podižem te prema tvojoj stolici, što ti se ne sviđa (suptilno odaješ nezadovoljstvo lamatanjem nogu u zraku), pa onda spuštam na veliku stolicu za odrasle i pitam hoćeš li tu sjediti i jesti. Izostanak negodovanja tumačim kao potvrdan odgovor. Dovlačiš tanjur k sebi i grabiš rukama komade ribe koje trpaš u usta. Komadiće krumpira prvo uzmeš rukom, potom pokušavaš nataknuti više-manje uspješno na viljušku koju potom stavljaš u usta. Pitam te je li fino. Klimaš glavom. Dijelove krumpira koji padaju sa vilice na stol, vraćam u tvoj tanjur. Jedem zajedno sa tobom, pokušavajući biti gotov u isto vrijeme kada i ti. U manje od pet minuta očistila si tanjur od jednog velikog kuhanog krumpira i četiri manja komada pohanog svježeg bakalara. Grabiš plastičnu čašu sa vodom i ispijaš do dna. Moj ručni sat pokazuje 11:43; vrijeme je za dnevni spavanac.

Brišem ti usta papirnatim ručnikom, te prije odlaska u krevet mijenjam pelenu držeći te u krilu. Radi se o maloj nuždi pa koristim leteću promjenu – mokra pelena dolje, suha na njeno mjesto – još je samo treba učvrstiti. Ti ne stojiš mirno, spuštaš se na pod, sjedaš, pa ustaješ, pokušavaš skinuti suhu pelenu; kada odložim mokru na pod do nas, upireš prstom i govoriš: “ka-ka”.
“Tako je! Bravo!”, govorim pa te poljubim u čelo i dalje namještajući suhu pelenu. Odguravaš mi ruke migoljeći se, te nakon pobjede krećeš prema izlaznim vratima, sekundu nakon što sam uspio učvrstiti ljepljive trakice sa obje strane pelena. Sa stražnje strane mi izgleda da pelena ipak neće otpasti. Dolazim do izlaznih vrata, primam te za ruku i odvodim prema spavaćoj sobi; ne sviđa ti se ta zamisao i vučeš me u dnevnu. Podižem Pipi i Pettsona & Findusa, te predlažem da čitamo knjige u krevetu – skretanje pažnje je upalilo, odlazimo u sobu.

Ležimo u krevetu, ti naslonjena na moj lijevi bok i listamo knjige. Prvo pokušavam pjevati Pipi prateći riječi iz knjige, dobrano izvan tonaliteta. Izgleda da ti ne smeta, ali meni moje nezgrapno pjevušenje ne zvuči kao uspavanka pa odlažem Pipi i listam Pettsona & Findusa. Tražimo Findusa po svim stranicama i kada ga nađemo pitam te: “Gdje je maca?” Pokazuješ prstom i govoriš glasno “mi-jaauu”. Pred kraj knjige sjetiš se mame; kažeš: “ma-ma”.
“Mama radi, doći će popodne”, odgovorim. Zatim kažeš: “te-ta”.
“Teta radi”, kažem, “doći će kada se probudiš”. Ne propuštaš niti mene spomenuti: “ta-ta”.
“Tata je tu sa Marticom”, odgovorim; nasmiješ se i potapšaš me po plećima. Odložim Pettsona & Findusa i primim te za ruke. “Mar-ta, spa-va; Mar-ta, spa-va”, govorim dubljim glasom pokušavajući biti što monotoniji. Alterniram ta dva sloga sa oponašanjem teme iz Terminatora. Umalo se glasno nasmijem sam sebi, ali se ipak uspijevam suzdržati. Gledam te u plave oči; one gledaju prema zidu nasuprot kreveta; kapci se lagano sklapaju, pa otklapaju, sklapaju, pa otklapaju i nakon par trenutaka se sklope, a ti počinješ ritmično disati.

Izvlačim lijevu ruku ispod tvoga vrata i lagano se odguravam iz kreveta; ovaj put ne probudivši te. Ostavljam vrata sobe poluotvorena i ulazim u kuhinju. Na stolu, kraj sudopera – suđe od ujutro, na podu razbacane igračke, zamotana pelena od malo prije koju sam zaboravio baciti u smeće, tvoje slikovnice, cipele, slagalice, prevrnuta kolica, kutija. Skeniram objekte po stanu još koji puta kalkulirajući čega da se uhvatim, a što može čekati. Pogledam na sat – 12:11. Do 13:45 čuti ću zvukove tvoga buđenja iz sobe. Osjećam se kao da je svo preostalo vrijeme do večeri toga dana komprimiramo u tih sat i po i da moram napraviti što više toga…
Dok mi se mozak vrti u beskonačnoj petlji pokušavajući odabrati najpogodniju opciju, odškrinem vrata spavaće sobe da se uvjerim kako i dalje spavaš – oči su ti sklopljene, ruke držiš iznad glave; tvoje grudi se propinju gore pa spuštaju dolje u jednakim odmacima, tišina i spokoj obuzimaju prostor. Tata te jako puno voli, pomislim i pritvorim ponovno vrata od spavaće sobe.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s