Taj ponedjeljak početkom rujna došao je nečekivano kao i svake godine. Izašli smo iz stana oko sedam i dvadeset, zajedno gurajući kolica. Marta je odlučno držala ručke i uspješno ih usmjeravala uz moje povremene korekcije – preko loftgång-a, zatim liftom do prizemlja, kroz izlazna vrata, unutarnje dvorište i još kojih par desetaka metra prema vrtiću. Otprilike na pola puta pokazala je prstom prema sjedalu kolica i rekla: sit… sit… Ma… sit. Posjeo sam je, podigao ručke i krenuo gurati kolica parema vrtiću. Nakon sljedećeg bloka zgrada Marta se okrenula prema meni i počela ustajno pokazivati na dio kolica koji se može navući iznad sjedala. Glasan protest bio je dovoljan da navučem taj dio što prije. Kada je pokrov bila na mjestu, Marta se ugnijezdila natrag i sljedećih par minuta mirno promatrala što se događa oko nje. Pokoji auto bi prošao pokraj nas; Marta bi ih uhvatila u videokrug kada bi se već udaljavali i glasno rekla auto… brm brm. Pokraj nas bi prošli ljudi na biciklima razvozeći djecu u vrtić ili pokoja osoba koja je vodila psa u šetnju. Tada bi se iz začahurene kukuljice ispred mene čulo: vuf… vuf.

Jutro je bilo drugačije od prošlogodišnjih rujanskih iz tri razloga.
Prvi: Marta će po prvi puta jesti doručak u vrtiću, sa donekle nepoznatim odgajateljima, bez mene ili njene mame. Sve do sada (kada sam ja bio doma sa njom) Marta bi gledala Babblarna na tv-u dok bih spremao gröt sa ‘mlijekom’ od badema i dvije žlice prokuhanih suhih šljiva katrinplommon. Zatim bi jela svoj gröt u mom krilu ili sama, sjedeći za stolicom za odrasle. Ne bi uvijek pojela čitavih pola odrasle porcije, ali bih to upamtio i ponudio kriške jabuke ili bananu kojih dva sata kasnije.
Drugi: Toga dana će Marta biti više od sedam sati sa tim istim, skoro nepoznatim odgajateljima i petnaestak druge djece iz njene vrtićke grupe, bez mog nadzora ili nadzora njene mame.
I treći: Taj dan će meni biti prvi, nakon devet mjeseci, kako ću izaći na onoj istoj metro stanici, propješačiti kroz shopping-centar, niz trg, nastaviti uz fasadu Stay-at hotela, zatim preko ulice Isafjordsgatan i ući u zgradu u koju sam odlazio gotovo svaki radni dan prošlih šest godina.

Pred vrtićem smo bili nešto malo iza sedam i trideset. Podignuo sam Martu iz kolica, spustio je na pod, a kolica parkirao pod nadkriveni prostor. Utipkao sam šifru na ulaznim vratima i povukao ih sebi; ušetali smo u vrtić skupa – držao sam M za ruku. Dvije stepenice ispod, otvorio sam malu drvenu kapijicu (koju navodno djeca ne mogu sama otvoriti) povrh koje je na zidu, iznad prostora namijenjenog za vrata, stajao bojicama narisan natpis Kotten. Marta je usporila korak kada smo se našli u prostoru gdje se malena odjeća skida i odlaže na malene vješalice i malene otvorene ormariće. Pomogao sam joj skinuti rozu jaknu (koja je sasvim slučajno bila te boje jer smo je dobili od prijatelja) i smeđe sandale na čičak, te ih odložili u dio predsoblja sa malenim ormarićem i malenom vješalicom gdje je stajao natpis Marta.

Ideš sada na doručak, rekao sam dok smo ušetali u blagavaonu sa tri stola gdje je desetak djece već sjedilo i jelo. Potražio sam poznato lice – Zarifa je sjedila za stolom do vrata. Troje djece oko nje sjedilo je – svako na svojim malenim stolicama i grickalo polarböd sa maslacom i sirom.
Dođi Marta, dođi da jedemo, rekla je Zarifa i širokom otvorila ruke. Marta je zadržala skeptični izraz lica, koji je navukla još od ulaska u Kotten. Podignuo sam je i dodao Zarifi; izraz lica je ostao nepromjenjen. Umjesto da se pozdravim i odletim što prije, stao sam objašnjavati što će Marta raditi u vrtiću i kada ću se vratiti po nju. Zarifa me prekinula u pola priče – Ok pappa, hej då! – pa sam poljubio Martu u čelo, rekao tata dođe i otišao. Kroz prozor sam vidio kako Marta sjedi i drži komad kruha sa maslacom i sirom, te se ubrzanim korakom zaputio prema metrou. Prije osam sati biti ću na desetom katu zgrade u ulici Isafjordsgatan, tada već prilično ispunjen anksioznošću u plućima i želucu.