Snijeg je padao cijelo večer, pa onda nastavio i kroz cijelu noć; jutro nas je dočekalo blještavo – plavkasto-žućkaste zrake sunca odbijale su se od bijele površine stvarajući osjećaj ugode. Snijeg je bio prhak, živa u vanjskom termometru na kuhinjskom prozoru spustila se na deset stupnjeva ispod nule.

Nije još bilo devet. Bila si, kao obično na nogama, jurila iz sobe u sobu pokazivajući na stvari (paket maramica ili čašu vode od sinoć visoko na polici od knjiga) koje nisu bile prisutne kada si otišla spavati. Sa tek navršenih godinu dana imaš savršenu memoriju i detektivsko oko, ništa ti ne može promaknuti.

Nakon što si skinula sve svoje knjige sa polica i nabrzaka ih prolistala, odgurala malena kolica po stanu, upalila medu-zeku na repeat (svaki put to uspiješ, iako je za taj način rada potrebno držati pritisnuto gumbić u obliku srca par sekundi), posložila kockice, pa ih razbacala po dnevnoj, skinula sve cipele sa stalka u predsoblju i donijela mi moje, a svoje ostavila u kuhinji, bilo je vrijeme da se tvoja nepresušna znatiželja nahrani izlaskom na svježi zrak. Nadao sam se da će ti potpuno drugačiji krajolik koji se nakon noćašnjeg snijega pareobrazio – izgledati dovoljno zanimljivo.

Vremenski uvijeti zahtijevaju oblačenje do zuba prije izlaska. Sjediš na otiraču do ulaznih vrata (to je tvoje omiljeno mjesto u stanu) ležima naslonjena na ulazna vrata i držiš jedne od papuča. Voliš ih pokušavati oblačiti i hodati u njima. Ako ti ne ide za rukom iz prve počinješ protestirati. Tražim čarape koje ti navlačim, a ti konstantno skidaš čitavo jutro, nalazim jednu na pragu kupaone, a drugu zajedno sa zebrom, lavom, majmunom i silikonskom žlicom u tvojim kolicima; dohvaćam zimske čizmice iz kuhinje; pogledam prema izlaznim vratima – tebe nema više u predsoblju, prozujim kroz kuhinju, dnevnu i kupaonu – nema te – mora da si odjurila si u spavaću – provirm kroz vrata i vidim kako stojiš ispod kreveta okrenuta meni. Kada si vidjela da sam te opazio, pogledaš prema dolje praveći se da se skrivaš. Gdje je Marta? pitam, gledam uokolo po sobi, izbjegavajući pogled u oći, praveći se da te ne vidim. Pogneš glavu na par sekundi, a onda usmjeriš pogled prema meni; nasmiješ se i uperiš oba kažiprsta prema sebi. Tuuuuu je Marta, kažem i nasmijem se, uđem su sobu, primim te desnom rukom dok u lijevoj i dalje držim čarape i tvoje čizme broj 20 koje sam prethodno pokupio sa poda.

Duboki udah – hitam prema drvenoj stolici kraj ulaznih vrata, uspijevam sjesti bez da te pustim iz ruku – izdah; nevjerica, čini mi se da sam nešto zaboravio. Naravno – skafander! Visi na vješalici kraj ulaznih vrata, ali nije mi na dohvat ruke – moram ustati. Pustim tvoje čarape i čizme da padnu na pod fokusirajući se na to da i tebe ne ispustim; ustanem se, dohvatim skafander i ponovno sjedam na drvenu stolicu kraj vrata dovukavši i skafander i tebe u krilo; postaješ nestrpljiva, migoljiš se, želiš da te pustim da hodaš. Odlučujem ne odustati – dižem te povrh skafandera i uvlačim ti noge u nogavice; ti se naginješ prema naprijed formirajući tijelo kao da si se upravo odrazila sa odskočne daske prema bazenu na natjecanju skokova u vodu, stišćem čvšće desnu ruku koja te obavija kako ne bi ispala; navlačim lijevi pa onda desni rukav skafandera – rukavi su veći pa ti ne prolaze svi prsti iz prve, to te ljuti, ali i intrigira, protestiraš; dodatnom intervencijom oslobađam palac koji je ostao zarobljen u oba rukava; fokusiram se na čarape – navučem jednu, ti je skineš, navučem drugu ti je skineš; mijenjam strategiju – dajem ti jednu rukavicu i jednu čizmicu, to te na trenutak zabavlja – navlačim drugu čarapu, ne leži savršeno na nozi, nemam vremena za popravak, oblačim čizmu, tvoja noga stoji nekako neprirodno, nije ušla u čizmu kako treba; skidam čizmu pa je navlačim opet i zatvaram čičak; fokus se mijenja – pokušavaš skinuti čizmicu, ja iskorištavam tu diverziju kako bi navukao drugu čarapu i preko nje čizmicu; lijeva noga ide lakše, zatvaram čičak dok ti i dalje pokušavaš skinuti desnu čizmicu – srećom to ne ide lako – uspjevaš jedino odlijepiti čičak; ponovno ga zalijepim i navučem ti rukavice, ovaj put ih nisi pokušala skinuti; podižem te i stavljam u kolica; ne želiš sjediti u kolicima, protestiranje prelazi u plač – okrećeš se u kolicima i pokušavaš izaći. Drugi pokušaj. malo te jače pridržim dok zakopčavam sigurnosno remenje; namještam ga oko pasa (ne oko ramena kao obično tako da možeš imati više manevarskog prostora dok sjediš); sigurnosni pojas je zakopčan – i dalje plačeš, govorim ti da idemo na zrak, dajem ti igračku iz torbe sa pelenama, vodom i ‘zdravim grickalicama’, bacaš je na pod, podižem je i vraćam u torbu, stavljam deku preko nogu do pasa i zakopčavam vreću kolica. Tvoj protest se ne stišava.

Idemo van, kažem i otvorim ulazna vrata, bjelina udara u predsoblje i žućkasto-plave zrake sunca koje je provirilo iza ulaznih vrata umivaju tvoje lice. Pokazuješ prema svjetlosti i prestaješ plakati. Osjećam hladnoću kako grize moje tijelo; u majici sam kratkih rukava – zaboravio sam se obući prije nego što sam tebe opremio za polarnu ekspediciju. Oblačim flis pa jaknu što brže mogu, navlačim čizme, oblačim rukavice i kapu, te krećem sa kolicima preko praga ulaznih vrata. Hladan zrak udara mi samo u obraz, no osjećaj je ugodan, vjerojatno jer me sunce grije. Zatvaram vrata i zaključavam ih, pogledam na sat – uspjeli smo izaći iz stana nakon dvadeset tri minute od kada sam te dohvatio iz sobe. Osjećam se potpuno izmoreno – kao da sam trčao 10 km, ispuštam glasan izdah; ti se smiješ, sunce ti obasjava lice zlatnom bojom – želim zaustaviti vrijeme. Sjetim se da obrišem suze sa tvoga lica dok se nisu kristalizirale.