Taj ponedjeljak početkom rujna došao je nečekivano kao i svake godine. Izašli smo iz stana oko sedam i dvadeset, zajedno gurajući kolica. Marta je odlučno držala ručke i uspješno ih usmjeravala uz moje povremene korekcije – preko loftgång-a, zatim liftom do prizemlja, kroz izlazna vrata, unutarnje dvorište i još kojih par desetaka metra prema vrtiću. Otprilike na pola puta pokazala je prstom prema sjedalu kolica i rekla: sit… sit… Ma… sit. Posjeo sam je, podigao ručke i krenuo gurati kolica parema vrtiću. Nakon sljedećeg bloka zgrada Marta se okrenula prema meni i počela ustajno pokazivati na dio kolica koji se može navući iznad sjedala. Glasan protest bio je dovoljan da navučem taj dio što prije. Kada je pokrov bila na mjestu, Marta se ugnijezdila natrag i sljedećih par minuta mirno promatrala što se događa oko nje. Pokoji auto bi prošao pokraj nas; Marta bi ih uhvatila u videokrug kada bi se već udaljavali i glasno rekla auto… brm brm. Pokraj nas bi prošli ljudi na biciklima razvozeći djecu u vrtić ili pokoja osoba koja je vodila psa u šetnju. Tada bi se iz začahurene kukuljice ispred mene čulo: vuf… vuf.

Jutro je bilo drugačije od prošlogodišnjih rujanskih iz tri razloga.
Prvi: Marta će po prvi puta jesti doručak u vrtiću, sa donekle nepoznatim odgajateljima, bez mene ili njene mame. Sve do sada (kada sam ja bio doma sa njom) Marta bi gledala Babblarna na tv-u dok bih spremao gröt sa ‘mlijekom’ od badema i dvije žlice prokuhanih suhih šljiva katrinplommon. Zatim bi jela svoj gröt u mom krilu ili sama, sjedeći za stolicom za odrasle. Ne bi uvijek pojela čitavih pola odrasle porcije, ali bih to upamtio i ponudio kriške jabuke ili bananu kojih dva sata kasnije.
Drugi: Toga dana će Marta biti više od sedam sati sa tim istim, skoro nepoznatim odgajateljima i petnaestak druge djece iz njene vrtićke grupe, bez mog nadzora ili nadzora njene mame.
I treći: Taj dan će meni biti prvi, nakon devet mjeseci, kako ću izaći na onoj istoj metro stanici, propješačiti kroz shopping-centar, niz trg, nastaviti uz fasadu Stay-at hotela, zatim preko ulice Isafjordsgatan i ući u zgradu u koju sam odlazio gotovo svaki radni dan prošlih šest godina.

Pred vrtićem smo bili nešto malo iza sedam i trideset. Podignuo sam Martu iz kolica, spustio je na pod, a kolica parkirao pod nadkriveni prostor. Utipkao sam šifru na ulaznim vratima i povukao ih sebi; ušetali smo u vrtić skupa – držao sam M za ruku. Dvije stepenice ispod, otvorio sam malu drvenu kapijicu (koju navodno djeca ne mogu sama otvoriti) povrh koje je na zidu, iznad prostora namijenjenog za vrata, stajao bojicama narisan natpis Kotten. Marta je usporila korak kada smo se našli u prostoru gdje se malena odjeća skida i odlaže na malene vješalice i malene otvorene ormariće. Pomogao sam joj skinuti rozu jaknu (koja je sasvim slučajno bila te boje jer smo je dobili od prijatelja) i smeđe sandale na čičak, te ih odložili u dio predsoblja sa malenim ormarićem i malenom vješalicom gdje je stajao natpis Marta.

Ideš sada na doručak, rekao sam dok smo ušetali u blagavaonu sa tri stola gdje je desetak djece već sjedilo i jelo. Potražio sam poznato lice – Zarifa je sjedila za stolom do vrata. Troje djece oko nje sjedilo je – svako na svojim malenim stolicama i grickalo polarböd sa maslacom i sirom.
Dođi Marta, dođi da jedemo, rekla je Zarifa i širokom otvorila ruke. Marta je zadržala skeptični izraz lica, koji je navukla još od ulaska u Kotten. Podignuo sam je i dodao Zarifi; izraz lica je ostao nepromjenjen. Umjesto da se pozdravim i odletim što prije, stao sam objašnjavati što će Marta raditi u vrtiću i kada ću se vratiti po nju. Zarifa me prekinula u pola priče – Ok pappa, hej då! – pa sam poljubio Martu u čelo, rekao tata dođe i otišao. Kroz prozor sam vidio kako Marta sjedi i drži komad kruha sa maslacom i sirom, te se ubrzanim korakom zaputio prema metrou. Prije osam sati biti ću na desetom katu zgrade u ulici Isafjordsgatan, tada već prilično ispunjen anksioznošću u plućima i želucu.

Ulazimo u stan oko jedanaest, skidam ti tenisice i jaknu, te osjetim smiješak na svom licu kada ugledam skafander koji je cijelo vrijeme dok smo mi bili vani, odmarao na vješalici. Ti se hvataš za svoja mala kolica i počneš ih gurati po stanu, skrečući polukružno iz hodnika u kuhinju, pa u sobu, brzinom na kojoj bi zavidio i Marcus Grönholm. Otvorilo se malo manevarskog prostora – krećem do kuhinje, stavljam kuhati krompir, te malene pohane ribice na tavu sa vrućim uljem. Očekivano, već si u kuhinji i upireš prstom prema štednjaku. Poznati zvuk iz kviza ne izostaje. Dovlačim tvoju stolicu u kuhinju i posjedam te; zvuk pečenja ribe na tavi dovoljno je zanimljiv; skupljaš prste na ruci i prinosiš je ustima, glasno govoreći “aa-mmm”. 
“Aa-mmm”, ponavljam za tobom, pa dodajem:
“Još malo pa ćemo jesti”, iskrivljavam istinu; ručak će biti na stolu tek za petnaestak minuta.

Kada je krompir popustio pod ubodom vilice, a komadići pohane ribe porumenili, prošlo je pola dvanaest. Odvajam porciju za tebe i stavljam u zamrzivač da se ohladi. Tražiš da te spustim sa tvoje stolice, pa kada to i učinim, odlaziš do stola i prstom upireš prema stolu i radiš glasan zvuk “aa-mmm”.
“Još malo”, odgovaram, i dodajem: “idemo prati ruke!”
Klimaš glavom lijevo-desno signalizirajući kako ti to ne odgovara. Primam te i nosim u kupaonu dok lamataš nogama i plačeš iz protesta. Spuštam te na malenu bijelu stolicu ispred umivaonika, puštam vodu iz slavine, nanosim sapun na ruke i oponašam pjesmicu koju običavaš slušati pritiskom na gumb u obliku srca na plećima mede-zeke kojeg su ti baka i teta uzele još prošle godine.
“Ovako mi ruke peremo, peremo, peremo, ovako mi ruke peremo dok nisu čiste skrooooz”, pjevušim izvan tonaliteta, trljajući ti dlanove.
Netom stvorena pjena ti je zanimljiva pa nastavljaš polako oponašati pranje ruku. Tada se sjetim da su riba i krumpir vjerovatno već predugo u zamrzivaču – isperem ti ruke, zatvorim slavinu i spustim sa stolice na pločice kupaone. Ti se saginješ i podižeš stolicu, pomažući mi da je spremim na plohu iznad perilice za rublje, gdje inače stoji. Brišemo ruke zelenim ručnikom čija tkanina na jednom vrhu ima oblik glave i ušiju žabice.

Nakon toga izletavam do kuhinje i vadim tvoj žuti tanjur sa ribom i krumpirom iz zamrzivača. Hrana nije prehladna – ovaj put je ne moram ponovno podgrijavati mikrovalnom. Podižem te prema tvojoj stolici, što ti se ne sviđa (suptilno odaješ nezadovoljstvo lamatanjem nogu u zraku), pa onda spuštam na veliku stolicu za odrasle i pitam hoćeš li tu sjediti i jesti. Izostanak negodovanja tumačim kao potvrdan odgovor. Dovlačiš tanjur k sebi i grabiš rukama komade ribe koje trpaš u usta. Komadiće krumpira prvo uzmeš rukom, potom pokušavaš nataknuti više-manje uspješno na viljušku koju potom stavljaš u usta. Pitam te je li fino. Klimaš glavom. Dijelove krumpira koji padaju sa vilice na stol, vraćam u tvoj tanjur. Jedem zajedno sa tobom, pokušavajući biti gotov u isto vrijeme kada i ti. U manje od pet minuta očistila si tanjur od jednog velikog kuhanog krumpira i četiri manja komada pohanog svježeg bakalara. Grabiš plastičnu čašu sa vodom i ispijaš do dna. Moj ručni sat pokazuje 11:43; vrijeme je za dnevni spavanac.

Brišem ti usta papirnatim ručnikom, te prije odlaska u krevet mijenjam pelenu držeći te u krilu. Radi se o maloj nuždi pa koristim leteću promjenu – mokra pelena dolje, suha na njeno mjesto – još je samo treba učvrstiti. Ti ne stojiš mirno, spuštaš se na pod, sjedaš, pa ustaješ, pokušavaš skinuti suhu pelenu; kada odložim mokru na pod do nas, upireš prstom i govoriš: “ka-ka”.
“Tako je! Bravo!”, govorim pa te poljubim u čelo i dalje namještajući suhu pelenu. Odguravaš mi ruke migoljeći se, te nakon pobjede krećeš prema izlaznim vratima, sekundu nakon što sam uspio učvrstiti ljepljive trakice sa obje strane pelena. Sa stražnje strane mi izgleda da pelena ipak neće otpasti. Dolazim do izlaznih vrata, primam te za ruku i odvodim prema spavaćoj sobi; ne sviđa ti se ta zamisao i vučeš me u dnevnu. Podižem Pipi i Pettsona & Findusa, te predlažem da čitamo knjige u krevetu – skretanje pažnje je upalilo, odlazimo u sobu.

Ležimo u krevetu, ti naslonjena na moj lijevi bok i listamo knjige. Prvo pokušavam pjevati Pipi prateći riječi iz knjige, dobrano izvan tonaliteta. Izgleda da ti ne smeta, ali meni moje nezgrapno pjevušenje ne zvuči kao uspavanka pa odlažem Pipi i listam Pettsona & Findusa. Tražimo Findusa po svim stranicama i kada ga nađemo pitam te: “Gdje je maca?” Pokazuješ prstom i govoriš glasno “mi-jaauu”. Pred kraj knjige sjetiš se mame; kažeš: “ma-ma”.
“Mama radi, doći će popodne”, odgovorim. Zatim kažeš: “te-ta”.
“Teta radi”, kažem, “doći će kada se probudiš”. Ne propuštaš niti mene spomenuti: “ta-ta”.
“Tata je tu sa Marticom”, odgovorim; nasmiješ se i potapšaš me po plećima. Odložim Pettsona & Findusa i primim te za ruke. “Mar-ta, spa-va; Mar-ta, spa-va”, govorim dubljim glasom pokušavajući biti što monotoniji. Alterniram ta dva sloga sa oponašanjem teme iz Terminatora. Umalo se glasno nasmijem sam sebi, ali se ipak uspijevam suzdržati. Gledam te u plave oči; one gledaju prema zidu nasuprot kreveta; kapci se lagano sklapaju, pa otklapaju, sklapaju, pa otklapaju i nakon par trenutaka se sklope, a ti počinješ ritmično disati.

Izvlačim lijevu ruku ispod tvoga vrata i lagano se odguravam iz kreveta; ovaj put ne probudivši te. Ostavljam vrata sobe poluotvorena i ulazim u kuhinju. Na stolu, kraj sudopera – suđe od ujutro, na podu razbacane igračke, zamotana pelena od malo prije koju sam zaboravio baciti u smeće, tvoje slikovnice, cipele, slagalice, prevrnuta kolica, kutija. Skeniram objekte po stanu još koji puta kalkulirajući čega da se uhvatim, a što može čekati. Pogledam na sat – 12:11. Do 13:45 čuti ću zvukove tvoga buđenja iz sobe. Osjećam se kao da je svo preostalo vrijeme do večeri toga dana komprimiramo u tih sat i po i da moram napraviti što više toga…
Dok mi se mozak vrti u beskonačnoj petlji pokušavajući odabrati najpogodniju opciju, odškrinem vrata spavaće sobe da se uvjerim kako i dalje spavaš – oči su ti sklopljene, ruke držiš iznad glave; tvoje grudi se propinju gore pa spuštaju dolje u jednakim odmacima, tišina i spokoj obuzimaju prostor. Tata te jako puno voli, pomislim i pritvorim ponovno vrata od spavaće sobe.