What we have in common

I was lying like having been beaten on that big, overdimensioned armchair,
Brain dead but functional.
You were sitting on that new stylish sofa,
Worn out, but looking sharp and pretty as always.

In front of you, in front of me,
M was sitting on the carpet,
Trying to build a tower of cardboard boxes.

You asked me what we have in common.

After unsuccessfully running the comparisons,
For (what felt like) several minutes,
I said – only the future.

Where to begin?

Where to begin?
At home – closing the tap water while brushing the teeth?
At the supermarket – selecting only bulk items from the vegetables section and placing them in a cotton bag?
At the park – picking up a wrinkled plastic envelope that once wrapped a kex chocolate bar, bringing it home and storing in the walk-in closet (together with similar items, that are waiting for the next trip to the recycling yard)?
In the bicycle room – changing to winter tires in January?
At the train station – instead at the airport?

We should begin at the end – at the end where there is nothing left,
And see how to best use the time we have until then.
Everything else is just a habit.
Which shouldn’t be hard to change,
If we would know,
That if we don’t (change it);
We will wake up one day,
And there will be nothing but nothing around us,
And that nothing is gonna come to stay.

Authorities

When I read authorities; it sounds like arteries.
Arteries are important,
If they are plugged into your own heart.
But if they are connected to the dying heart of the world,
The only thing they could bring – is a poison.

Zadnje kino u Zagrebu

Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu – zadnje gradsko kino; zadnje kino koje je prikazivalo nezavisne svjetske neisplative filmove, zadnje kino koje je prikazivalo festivalske filmove, zadnje kino koje je prikazivalo dokumentarce, zadnje kino u kojemu su se održavali festivali i za odrasle i za djecu; zadnje kino koje je izgledalo kao kazalište, zadnje kino u kojem je ulaznica koštala dvadesetak kuna, zadnje kino u kojem je karte na ulazu pregledavao čovjek u penziji, zadnje kino koje nam je davalo opciju – sutra će zatvoriti zadnje kino u Zagrebu.

Premda sam o isteku koncesije saznao još prije koji mjesec, nekako sam se nadao da će se uspjeti dogovoriti, pa me vijest o konačnoj odluci Grada od prije koji dan (ponovno) zatekla. Bio sam u šoku, tužan, ljut i razočaran; Gradonačelnik kino zatvara radi ‘obnove’ i obećava ga vratiti u ‘funkciji art-kina’. Zašto se onda ne mogu se otresti osjećaja devastacije? Zašto riječ ‘obnova’ odzvanja kao poraz?

Osjećaji devastacije i poraza zapravo su produkti bespomoćnosti – onog zatomljujućeg osjećaja koji nas tjera na kapitulaciju, čak i prije nego li smo išta pokušali. Osjećamo se poraženo, jer smo ušutkani, naša pitanja ostaju bez odgovora ili se oni rijetki formiraju bez riječi, mehanički i bez trunke (su)osjećanja.

Sutra će zatvoriti zadnje kino u gradu, naše zadnje kino; ugasiti će projektore i svjetla, dvoranom će zaurlati mrak. Iščupat’ će Europu iz srca Zagreba, a prostor oko kina će opustjeti. Izvana će se jedva primijetiti razlika.

I tako opće dobro koje nije samo naše, nego i od sviju nas nestaje kako bi se ‘obnovilo’ i vratilo natrag. Na istom mjestu – ako do toga dođe – niknuti će ponovno; no čak i ako se projektor i svijetla tada i upale, to više neće biti kino od sviju nas i neće biti naše – biti će privatno i njihovo; i dalje u srcu Zagreba, ali ne više u Europi.



Javna dobra,
privatna dobra,
zašto je onda
sve tako loše?

Ružno je lipo,
istina je laž,
čovik je bog,
umjetnost je san.

Živimo plač
i živimo smijeh,
podij je otvoren
da’l si za ples?

Misliš da si jak,
misliš da si poseban,
I misliš da je život
rat i opstanak.

I misliš da je
život borba
I da nema
ništa iznad toga…


(TBF, Danas sutra)

Deset stupnjeva iznad nule I (Martine kronike, hrv)

Bio je to jedan od prvih dana u travnju kada se temperatura zadržavala iznad nule čak i preko noći. Tog jutra probudila si se prije šest. Nakon sto si mamu izvukla iz kreveta i dovukla do Lego kockica, te nadogradila lego-brod koji je teta složila sinoć, zatim otišla do stola i zahtijevala griceve maminog sendviča (dok si istovremeno odbijala jesti svoj gröt), došla i do mene kako bi nagovijestila da mama ubrzo ide na posao (pa tako naglasila da je vrijeme da se i ja konačno izvučem iz kreveta), pa onda skupa sa mnom otpratila mamu do vrata, mahala joj i govorila pa-pa, plakala kratko kada je ona zatvorila vrata, vratila se konzumiranju svoje gröta (koji sam podgrijao u mikrovalnoj dodavši malo bademovog mlijeka), te se ubrzo ponovno vratila igri sa legićima – nakon cijele te rano-jutarnje avanture – bilo je vrijeme da se po prvi puta u povijesti mog’ roditeljskog dopusta krenemo spremati na izlazak van i to bez skafandera!

Vrijeme do osam sati rasteglo se listanjem slikovnica na finskom, švedskom i hrvatskom, promjenom pelena, višestrukim pokušajima oblačenje body-ja; na onom istom termometru sa vanjske strane prozora u kuhinji živa se popela do dvanaest stupnjeva. Oblačim ti trenirku koju ti je donijela baka – debela je, valjda će odoliti pijesku iz pješčanika u parku; zatim plavkastu jaknu – futrana je iznutra, vjetro-nepropusnu iz vana, zelenu kapu koja ima preslikane žute banane, sive rukavice i roze tenisice koje si isto dobila od bake. Oblačenje traje kao i obično čitavu vječnost jer ne miruješ; kada smo gotovi, pomalo ličiš na klauna – to mi smeta samo na trenutak; imam osmijeh na licu jer povremeno pogledavam na zimski skafander obješen na vješalici i znam da će danas tamo i ostati.

Otvaram izlazna vrata – ti izlijećeš van i mirišeš cvijeće koje su baka i mama posadile prošlog vikenda. Ce-ceee govoriš pokazujući prstom prema (nazovimo ih) begonijama i glasno ih pokušavaš omirisati sa sigurne udaljenosti od pola metra. Tek kada si kažiprstom pokazala na sve tegle sa cvijećem (začinima i povrćem), potrčala si prema izlazu iz dvorišta. Više nije dovoljno samo brzo hodati za tobom, morao sam potrčati kako bih te sustigao prije nego bi dohvatila kvaku od dvorišnih vrata i izašla na ulicu.

Krenuli smo našom raskopanom ulicom iz čijih rovova su virile postojeće i nove cijevi za vodovod, struju i internet. Iskopani dijelovi su ograđeni, preko nekih postavljeni su priručni metalni mostovi. Eksterijer te fascinira; okrećeš se prema dijelu ceste gdje bager iskopava preostali dio zemlje sa šljunkom i izrezanim asfaltom i tovari u golemi kamion. Prstom upireš prema bageru, pa prema kamionu i govoriš brm-brm. Tvoje čuđenje svaki je put isto kada prođemo tim putem. Kroz kabinu kamiona promatra te žena na vozačevom mjestu i smije se. Ima otvoreni prozor, kroz koji pas (koji inače sjedi na suvozačevom mjestu) proviruje. Ne spuštajući prst koji je i dalje uperen prema kamionu govoriš vuf-vuf.

Uspijemo proći ulicu za dvadesetak minuta, pred njen sam kraj nalazi se cvjećara koju nikako ne uspijevamo zaobići. Ima tri stepenice i rampu za kolica i Martu. Puštaš mi ruku i potrčiš rampom gore, zatim se oprezno spuštaš stepenicama držeći se za drvenu ogradu. Potom opet potrčiš do rampe, važno se popneš i oprezno spustiš stepenicama; Nakon deset ponovljenih akcija uhvatim te u naručje i pokušavam prodati priču kako stepenice sada idu spavati dok ti proizvodiš zvuk koji se pušta na kvizu kada natjecatelj propusti dati točan odgovor na postavljeno putanje; nosim te do raskršća; auti koji voze ulicom skreću ti pozornost (ne izostaje brm-brm nakon svakog sljedećeg auta kojeg vidiš). Koristim situaciju, prelazim cestu i ubrzano hodam do brežuljka podno kojeg se nalazi dječji park. Popevši se na vrh brda, spuštam te na tlo, dok ti lamataš nogama i opet proizvodiš zvuk netočnog odgovora sa kviza – ovaj puta, jer želiš da te nosim. Pokazujem na park u dolini i pitam te hoćemo li se ljuljati? Ti se spustiš na travu i potrčiš prema parku govoreći ju-ja-gun-ga. Nije svaki put diverzija ovako efikasna.

Uhvatio sam te za ruku prije nego si zakoračila na početak malene litice. Spuštamo se zajedno, polako; strmina zavidnog nagiba i za odraslu osobu izgleda kako ne predstavlja nikakav problem za tebe. Kada smo došli do parka, ugledala si tobogan sa lijeve strane, pa umjesto na ljuljačku, koja je sa desne strane, krećemo prema njemu; penješ se na tobogan sama, pridržavam ti leđa. Na vrhu tobogana igramo se skrivača – smiješ se i govoriš ku-ku, pa se onda spuštaš, pridržavajući se za moju ruku. Nakon što spust završi, ustaješ, grabiš pijesak rukama i prekrivaš njime dno tobogana, pa se opet penješ stepenicama i spuštaš. U jednom trenutku sjetila si se ljuljačke pa kreneš prema njoj vukući me za ruku. Podignem te u najmanju ljuljačku i odguravam. Ti se držiš za konop i gledaš u krošnje drveta na kojima se hvataju ptice. Ne izostaje upiranje prstom i nerazgovjetan glas upita. Izgleda da te ljuljanje smiruje jer ostaješ mirna skoro petnaest minuta, nakon čega se počinješ vrpoljiti pokušavajući izaći. Dignem te visoko u zrak i spustim na zemlju – ti potrčiš prema drugom kraju brežuljka koji se spušta na obližnju cestu.

Prije same ceste, na travnjaku nalaze se tri kamena, odlazimo do svakog i pokušavamo ga pomaknuti, nakon čega se skupa čudimo kako to nije bilo moguće. Tvoja mama me neki dan podsjetila da su kraj tih kamena vjerovatno piškili svi psi koji su tuda prošli – to me ne zabrinjava ni najmanje jer uvijek peremo ruke kada se vratimo u stan; točnije: uvijek, osim kada zakasnimo sa pripremom ručka. Kada smo se načudili kamenjem koji nismo mogli pomaknuti, podignuo sam te na ramena i uputili smo se doma. Ovisno o tome koliko je blizu ili daleko vrijeme ručka, izaberemo kraći ili duži put kući. Ovaj put idemo kraćim putem, uskoro je vrijeme ručka. Na povratku pokušavam izbjeći ulicu sa cvjećarnom jer te jednom nisam uspio odvratiti od trčkaranja gore-dolje po rampi ispred ulaza niti nakon dvadeset pokušaja.

Deset stupnjeva ispod nule (Martine kronike, hrv)

Snijeg je padao cijelo večer, pa onda nastavio i kroz cijelu noć; jutro nas je dočekalo blještavo – plavkasto-žućkaste zrake sunca odbijale su se od bijele površine stvarajući osjećaj ugode. Snijeg je bio prhak, živa u vanjskom termometru na kuhinjskom prozoru spustila se na deset stupnjeva ispod nule.

Nije još bilo devet. Bila si, kao obično na nogama, jurila iz sobe u sobu pokazivajući na stvari (paket maramica ili čašu vode od sinoć visoko na polici od knjiga) koje nisu bile prisutne kada si otišla spavati. Sa tek navršenih godinu dana imaš savršenu memoriju i detektivsko oko, ništa ti ne može promaknuti.

Nakon što si skinula sve svoje knjige sa polica i nabrzaka ih prolistala, odgurala malena kolica po stanu, upalila medu-zeku na repeat (svaki put to uspiješ, iako je za taj način rada potrebno držati pritisnuto gumbić u obliku srca par sekundi), posložila kockice, pa ih razbacala po dnevnoj, skinula sve cipele sa stalka u predsoblju i donijela mi moje, a svoje ostavila u kuhinji, bilo je vrijeme da se tvoja nepresušna znatiželja nahrani izlaskom na svježi zrak. Nadao sam se da će ti potpuno drugačiji krajolik koji se nakon noćašnjeg snijega pareobrazio – izgledati dovoljno zanimljivo.

Vremenski uvijeti zahtijevaju oblačenje do zuba prije izlaska. Sjediš na otiraču do ulaznih vrata (to je tvoje omiljeno mjesto u stanu) ležima naslonjena na ulazna vrata i držiš jedne od papuča. Voliš ih pokušavati oblačiti i hodati u njima. Ako ti ne ide za rukom iz prve počinješ protestirati. Tražim čarape koje ti navlačim, a ti konstantno skidaš čitavo jutro, nalazim jednu na pragu kupaone, a drugu zajedno sa zebrom, lavom, majmunom i silikonskom žlicom u tvojim kolicima; dohvaćam zimske čizmice iz kuhinje; pogledam prema izlaznim vratima – tebe nema više u predsoblju, prozujim kroz kuhinju, dnevnu i kupaonu – nema te – mora da si odjurila si u spavaću – provirm kroz vrata i vidim kako stojiš ispod kreveta okrenuta meni. Kada si vidjela da sam te opazio, pogledaš prema dolje praveći se da se skrivaš. Gdje je Marta? pitam, gledam uokolo po sobi, izbjegavajući pogled u oći, praveći se da te ne vidim. Pogneš glavu na par sekundi, a onda usmjeriš pogled prema meni; nasmiješ se i uperiš oba kažiprsta prema sebi. Tuuuuu je Marta, kažem i nasmijem se, uđem su sobu, primim te desnom rukom dok u lijevoj i dalje držim čarape i tvoje čizme broj 20 koje sam prethodno pokupio sa poda.

Duboki udah – hitam prema drvenoj stolici kraj ulaznih vrata, uspijevam sjesti bez da te pustim iz ruku – izdah; nevjerica, čini mi se da sam nešto zaboravio. Naravno – skafander! Visi na vješalici kraj ulaznih vrata, ali nije mi na dohvat ruke – moram ustati. Pustim tvoje čarape i čizme da padnu na pod fokusirajući se na to da i tebe ne ispustim; ustanem se, dohvatim skafander i ponovno sjedam na drvenu stolicu kraj vrata dovukavši i skafander i tebe u krilo; postaješ nestrpljiva, migoljiš se, želiš da te pustim da hodaš. Odlučujem ne odustati – dižem te povrh skafandera i uvlačim ti noge u nogavice; ti se naginješ prema naprijed formirajući tijelo kao da si se upravo odrazila sa odskočne daske prema bazenu na natjecanju skokova u vodu, stišćem čvšće desnu ruku koja te obavija kako ne bi ispala; navlačim lijevi pa onda desni rukav skafandera – rukavi su veći pa ti ne prolaze svi prsti iz prve, to te ljuti, ali i intrigira, protestiraš; dodatnom intervencijom oslobađam palac koji je ostao zarobljen u oba rukava; fokusiram se na čarape – navučem jednu, ti je skineš, navučem drugu ti je skineš; mijenjam strategiju – dajem ti jednu rukavicu i jednu čizmicu, to te na trenutak zabavlja – navlačim drugu čarapu, ne leži savršeno na nozi, nemam vremena za popravak, oblačim čizmu, tvoja noga stoji nekako neprirodno, nije ušla u čizmu kako treba; skidam čizmu pa je navlačim opet i zatvaram čičak; fokus se mijenja – pokušavaš skinuti čizmicu, ja iskorištavam tu diverziju kako bi navukao drugu čarapu i preko nje čizmicu; lijeva noga ide lakše, zatvaram čičak dok ti i dalje pokušavaš skinuti desnu čizmicu – srećom to ne ide lako – uspjevaš jedino odlijepiti čičak; ponovno ga zalijepim i navučem ti rukavice, ovaj put ih nisi pokušala skinuti; podižem te i stavljam u kolica; ne želiš sjediti u kolicima, protestiranje prelazi u plač – okrećeš se u kolicima i pokušavaš izaći. Drugi pokušaj. malo te jače pridržim dok zakopčavam sigurnosno remenje; namještam ga oko pasa (ne oko ramena kao obično tako da možeš imati više manevarskog prostora dok sjediš); sigurnosni pojas je zakopčan – i dalje plačeš, govorim ti da idemo na zrak, dajem ti igračku iz torbe sa pelenama, vodom i ‘zdravim grickalicama’, bacaš je na pod, podižem je i vraćam u torbu, stavljam deku preko nogu do pasa i zakopčavam vreću kolica. Tvoj protest se ne stišava.

Idemo van, kažem i otvorim ulazna vrata, bjelina udara u predsoblje i žućkasto-plave zrake sunca koje je provirilo iza ulaznih vrata umivaju tvoje lice. Pokazuješ prema svjetlosti i prestaješ plakati. Osjećam hladnoću kako grize moje tijelo; u majici sam kratkih rukava – zaboravio sam se obući prije nego što sam tebe opremio za polarnu ekspediciju. Oblačim flis pa jaknu što brže mogu, navlačim čizme, oblačim rukavice i kapu, te krećem sa kolicima preko praga ulaznih vrata. Hladan zrak udara mi samo u obraz, no osjećaj je ugodan, vjerojatno jer me sunce grije. Zatvaram vrata i zaključavam ih, pogledam na sat – uspjeli smo izaći iz stana nakon dvadeset tri minute od kada sam te dohvatio iz sobe. Osjećam se potpuno izmoreno – kao da sam trčao 10 km, ispuštam glasan izdah; ti se smiješ, sunce ti obasjava lice zlatnom bojom – želim zaustaviti vrijeme. Sjetim se da obrišem suze sa tvoga lica dok se nisu kristalizirale.

Došla si polako, ostali smo sami (hrv)

Bilo je kasno navečer, zadnji petak u prosincu. Vani je bilo hladno, kiša je počela vlažiti ceste. Tvoja mama ležala je više od deset sati u bolničkom krevetu sobe u kojoj smo bili smješteni.

Dobrodošli, soba 7 pisalo je sa crnim flomasterom na bijeloj ploči kada smo negdje iza podneva ušli u nju; ujutro toga dana dovezli smo se do ulaznih vrata iznad kojih je stajao natpis Karolinska sjukhuset. Pregledom su ustanovili da je bolje da ostanemo i dodijelili nam sobu.

Ne sjećam se previše detalja te noći, odnosno, tog čitavog beskrajno dugog dana. U mojoj glavi sjećanja na njega pohranjena su kao jedan dugačak kadar. Sjećam se nadrealnoga osjećaja koji me pratio cijelo vrijeme; kao da mi je govorio kako se ovo ne dešava nama.

Od podneva izmjenjivala su se rukom ispisana imena glavnih i pomoćnih medicinskih sestara ispod oznake sobe, brisala trenutna, tj. prošla, a ispisivala nova, tj. buduća (imena) čija bi smjena upravo počinjala. U retku koji je označavao ime glavne medicinske sestre stajalo je: Gabi & Emeli. Emeli je bila stažistkinja na kraju svoje specijalizacije; ona će te prva primiti u ruke četrdesetisedam minuta iza ponoći.

Sjedio sam na stolici do bolničkog kreveta i držao ruku tvoje mame, koja je svakih nekoliko minuta prigušila jačinu krika pomoću kratkih izdisaja kroz usta i govorio joj da je volim i kako je hrabra. Tu i tamo bi mi se omaklo kako si?, što sam ubrzo naučio progutati sljedeći put kada bih pomislio pitati. Nikada prije nisam je vidio u tolikoj boli – a ona je žena koja virozu preboli bez farmaceutskih proizvoda, a kada je boli grlo uzme samo malo više vode. Tijekom večeri čitavo sam vrijeme sjedio kraj nje; otišao bih tri-četiri puta po kavu u hodnik i jednom do kioska po sendvič; ostatak vremena sjedio sam kraj nje, držao je za ruku i govorio kako je volim i kako je hrabra.

Ipak sam ju još jednom pitao kako je nakon što su joj anesteziolozi – poslije tri sata čekanja – dali epiduralnu. Obukla sam svoju najbolju haljinu, rekla je dočekavši ih u iznošenoj bolničkoj opravi. Pomogli su joj da se okrene na rub kreveta i pripremili uložak za injekciju. Jako je bitno da se ne mičeš, injekcija ide u leđnu moždinu. Stisnuo sam zube i raskrečio oči.Zadržala je dah nakon nadolazećeg truda i tekućina je već bila u leđnoj moždini. Nakon par minuta osjetila je olakšanje. Bolje sam, rekla je. Odahnuo sam. Zahvaljivali smo im se milion puta kada su napuštali sobu.

Gabi i Emeli ulazili su često sobu broj sedam, rekao bih svakih petnaestak minuta, premda je moglo biti i češće – vrijeme se rasteglo u bezgranično dug trenutak. Ulazili bi, provjeravali kako je mama i kako tebi ide, provjeravali stanje na monitoru i upisivali opažanja i podatke u elektronički dnevnik. Svaki put kada bi Emeli opipom pokušala osjetiti gdje si u porođajnom kanalu – pitala bi mamu može li ju pregledati. Svaki put.

Pod temperaturom od tridesetiosam stupnjeva pod upalnim procesima, izmrcvarena, pregažena, negdje oko ponoći krenula je tiskati te prema ovom svijetu. Gabi i Emeli su vodile proces i davali precizne upute. Sada! Tryck! I mama bi nepostojećom snagom tiskala. Stanna! Vila. Kratak period odmora i onda iz početka. Jako si hrabra govorio sam joj, volim te. U jednom trenutku odlučio sam joj staviti ruku na čelo. Ne znam zašto se to tada činilo kao dobra ideja. Makni ruku, molim te! Promrmljala je kroz zube (da, uspjela je ubaciti i molim te); Maknuo sam ruku. Gabi je predložila da namočim ručnik hladnom vodom i stavim mami na čelo. Oprezno sam to učinio i načas je izgledalo kao da sam uspio napraviti nešto korisno. Barem to – kada već nisam mogao preuzeti bol.

Zadnji tiskanje, u dnevniku od porođaja pisati će 00:47 i izašla si iz utrobe. Među maminim nogama – količina krvi koju i dalje ne mogu zamisliti. Moj pogled je bježao između lica Emeli koja te primila u naručje, tvojeg sićušnog, ali vitkog bića koje nije ispuštalo glasa i mame koja je na izmaku snaga, kao nakon dugotrajne bitke, pokošena ležala u lokvi krvi. Okrenula je glavu prema meni i pitala: Je li gotovo. Curica ili dečko? Gledao sam prema tebi i u ubrzanom filmu vidim kako Emeli reže pupčanu vrpcu i odnosi te iz sobe. Kom pappa, govori mi da pođem za vama. Kasnije mi je mama rekla da si prvi glas pustila tek u hodniku – zato te Emeli odspojila od mame i iznijela iz sobe što je brže mogla. Rutinski pregled kraći od minute i eto te u mojim rukama. Primio sam te nezgrapno, ali držao čvrsto. Grattis, čestitaju mi druge medicinske sestre na hodniku. Tack, zahvaljujem premda mislim – hvala na čemu? Nosim te natrag u sobu broj sedam i dajem trećoj, pomoćnoj, sestri koja te mjeri, važe i kupa, umotava u ručnik i daje mami (ili su te dali mami prije mjerenja, vaganja i kupanja – ne sjećam se više). Snaći ćemo se sa ovim malim stvorenjem, zar ne? rekla mi je tvoja mama, a ja sam se nasmiješio. Bila si tiha, tvoje velike oči upijale su prostor.

Možeš li je uzeti? Pitala me tvoja mama nakon što si par minuta ležala na njenim njedrima. Skinuo sam majicu, prislonio te na prsa, sjeo u fotelju u kutu sobe i pokrio nas dekom. Tvoja mama je bila blijeda, kao da joj je život upravo iscurio zajedno sa tobom. Zurila si u mene, a ja sam ti ljubio glavicu i polako dlanom prelazio preko leđa. U jednom trenutku pojavila se Gabi iznad nas i obavijestila me da će mamu odvesti u sobu za operacije radi boljeg svijetla kako bi je mogli zašiti. Dodala je i da se radi se u rutinskom postupku koji će trajati nekoliko sati. Promrmljao sam ok i hvala i okrenuo glavu prema tvojoj mami – nju su već vozili iz sobe. Nisam joj uspio vidjeti lice niti poslati pusu, onako otpuhujući je sa dlana prethodno naslonjenih usana. Zurila si u mene i pokušala se odguravati nogicama do mojih grudi, oblikovavši usne u slovo O. Žao mi je, ali ja nemam mlijeka, a osim toga bradavice su mi dlakave, moramo pričekati mamu, rekao sam.Nisi ništa odgovorila. Gledali smo se tako neko vrijeme – ja tvoje duboke, krupne oči, a ti mene ili zid iza.

Nakon pola sata donijeli su dva sendviča sa sirom, dvije čaše soka od naranče i dvije šalice kave. Donijeli su sve to na poslužavniku, stavili na stol pokraj fotelje, rekli čestitamo i otišli. Uspio sam pojesti pola sendviča i otpiti dva, tri gutljaja kave prije nego se pojavila pomoćna sestra i rekla da je vrijeme da počiste rađaonu, a nas odvedu u bolničku sobu gdje će nam se mama kasnije pridružiti. Uzela te sa mojih prsa, obukla dva broja preveliki body (koji sam prethodno nabrzake izvukao iz torbe), i zajedno sa dekom stavila u prozirno kućište na kolicima. Pokupila je sve naše stvari, a meni rekla da guram kolica sa tobom i uputila nas prema liftu. Čestitam, dođite nam opet, dobacila je nepoznata sestra na hodniku.Poslužavnik sa napola odgriženim sendvičem ostao je u rađaoni broj sedam. Ja sam gurao kolica polako i zurio u tvoje lice. Nisam mogao vjerovati da postojiš. Izgledala si baš onako kako bebe izgledaju roditeljima – savršeno.

U bolničkoj sobi dočekale su nas dvije sestre – jedna je ostala sa tobom dok mi je druga pokazala odjel i čajnu kuhinju. Nemam još informacija o majci, rekla je toplim glasom pomalo zabrinute majke. Ja sam odvratio: ok, dođite do mene kada nešto saznate.
Morate se odmoriti tata.
Kimnuo sam lagano glavom i skupio usne. Vratili smo se u sobu. Ti si ležala mirno – jedino su tvoje oči skakutale okolo, valjda pokušavajući dokučiti što se događa.
Beba ne treba jesti prvih 12 sati, ne morate ju hraniti. Pričekati ćemo mamu pa ćemo krenuti sa dojenjem. Odmorite se tata.
Kimnuo sam glavom. Pozdravili smo se, zatvorile su vrata za sobom, a ja i ti smo ostali sami. Ležala si u svom prozirnom krevetiću (nalik na kutiju postavljenu na kolica), a ja sam sjedio na bolničkom krevetu pored. Prošlo je više od dva sata od kada su odveli mamu. Racionalni dio mozga držao je napetost na podnošljivoj razini. Oči su mi se sklapale, ali osjećaj stegnutih grudi nije mi davao mira. Nakon nekog vremena u sobu je ušla medicinska sestra i obavijestila me da i dalje nema informacija o mami, te naredila ponovno da spavam. Kimnuo sam glavom; kada je izašla iz sobe sklupčao sam se na krevet okrenut tebi. Spavala si. Zagrlio sam strah i anksioznost iščekivanja i odvukao ih u san.

Pred jutro, u sobu je ponovno ušla medicinska sestra; trgnuo sam se iz sna; obavijestila me da i dalje nema vijesti vezanih za mamu. Strava se izlila unutar mene. Srce mi je počelo glasno kucati, osjećao sam bol u prsima i želucu, počeo sam ubrzano disati. U trenucima koji su uslijedili (a moglo se raditi i o satima) razradio sam sve negativne scenarije kojih sam se mogao dosjetiti. Iskrvarila je, iskrvarila im je u operacijskoj sali i sada odlučuju kada da mi jave. Kako će mala beba preživjeti? Ne znam je pravilno držati niti promijeniti pelenu! Ne mogu sam iz bolnice sa njom. Kako ću javiti mami i sestri? Kome prvom da javim? Koga da uopće zovem Jana je već doma sa malom bebom, ne mogu nju tražiti da dođe. Možda Marcus? On će biti ovdje u hipu, ali će mi sigurno poželjeti namjestiti svoju sestričnu kojeg je partner ostavio kada je zatrudnjela. Ne mogu ulaziti u novu vezu sada! Ne, ne mogu zamisliti svijet bez nas troje, bez njihovih plavih očiju. Planirali smo i posjet rođakinji preko oceana još prije par mjeseci. Diše li beba!? Prišao sam kolicima i osjetio dah na obrazu tik do tvog nosa. Spavala si.

Stotine najcrnjih misli prošle su mi kroz glavu prije nego sam se natjerao da legnem i pokušam ponovno zaspati. Jer što mogu? Mogu samo čekati… Nisam uspio utonuti u dubok san, više sam polu-spavao, pa sam čuo sam kako se odjel budi, kako nečiji tuđi glasovi odjekuju hodnikom i kako zvukovi nečijih tuđih bolničkih kreveta tutnje pokraj vrata sobe. Svaki put kada prođu pokraj vrata – otvorim oči i okrenem glavu prema njima. Ostajala bi zatvorena, a bolnički krevet do njih prazan. Bio sam gladan i žedan, bio sam željan nje, no horor koji se ugnijezdio u moje tijelo paralizirao me. Ležao sam sklupčan na krevetu i razmišljao o tome kako ću prihvatiti vijest kada mi je priopće. Hoću li moći plakati? Što ako neću? Tko će čuvati tebe dok ja budem išao gdje god da se ide nakon što se tako nešto dogodi.

Bila je subota, oko osam sati ujutro kada su se vrata sobe otvorila. Sjećam se toga dobro jer je iznad vrata stajao veliki sat. Otvorio sam oči i osjetio srce kako lupa od neizvjesnosti. U sobu je ušla medicinska sestra koju nisam poznavao. Tek par sekundi kasnije shvatio sam da vuče bolnički krevet za sobom. Na problijedjelom licu razvukao mi se osmijeh koji je dočekao tvoju mamu. Izgledala je iscrpljeno, lice joj je bilo rumenije od mojeg. Smješila mi se. Oči su mi se ispunile suzama.

Do you dare to take chances?

There was only 2 weeks left and my legs didn’t remember any long runs.

– “Did you apply?”, Steven asked on Friday.
I gave him the same answer I have been giving every day last week: “I am not sure. I will see how my Saturday long run goes”.
– “You will be fine” he said with comforting voice and without the false coaxing. Now when I think about it – It really felt great to hear someone believing in me, even though I would doubt myself as often as I could.
– “I might start slowly at 5:30 per km. I don’t have much experience, so I better be careful and adjust the speed later”, I replied justifying myself for the feeling that I was under-trained.
– “Oh you should go with 5:10, you trained enough”. Steven is experienced marathon runner and not the guy who would say that without really meaning it.
– “I will see how my Saturday’s run goes” – I kept well behind in my safety zone. Steven stopped repeating himself and I felt like I should stop finding excuses and apply for the run instantly. But I didn’t. I waited for my long run to see how it would go…

Have you ever felt overconfident about something? Well I often feel comfortably doubtful. I don’t make decision. I don’t take responsibility. I don’t take risks. I don’t do stuff.  No wonder I keep clashing with the world. Actually, I keep running from it, building a wall around my little existence. I often need a wall high enough to protect me from my fuck-ups and allowing me not to make any decisions. Even if there could ever be a wall high enough it wouldn’t stop the world from changing. Have you ever felt you want to freeze the world around you so you could feel safe?

16km run on the Saturday went fine. I new I could do it even before Saturday but I had to be sure. 500% sure.
“Maybe 16 km is not long as 21, maybe I should try again next Saturday? Let’s push 18 then and then decide!” – series of cries for certainty overflow my head while I was opening half marathon webpage pushing my logical system slowly to overcome madness. 10 euro higher fee if I don’t apply that evening was a poke strong enough to make me go trough the registration process right away.

After I made a final click – I felt I could do it, same as I felt on Friday, before my long run, same as I felt next Saturday when I ticked off 17km and same as I felt last 2km during the actual race while my mind started slowly to detach from my body.

We all need a Steven to remind as of what we can do. We all need someone believing in us, even though we might doubt our selves to every tinny bit of our entity. The world will not stop if we have doubts – It will only spin faster. The only way for me to keep up with it was to build the wall to keep me feel safe.

Well, that was before. Now I just need to run.

The hardest thing is to strive when it hurts the most.

Now I realize that in order to find my inner voice I had to start running. Manu was here along the way to keep me moving when it would be so easy to stop. I hardly ever stopped. I was so serious about keep moving as if my life would depend on it. I was dedicated and serious. I had only one goal – push trough the planned distance. I know running should be fun and it was, but that stubborn habit of enduring as I will find out later didn’t only made me stronger – It also defined me.