Snijeg je padao cijelo večer, pa onda nastavio i kroz cijelu noć; jutro nas je dočekalo blještavo – plavkasto-žućkaste zrake sunca odbijale su se od bijele površine stvarajući osjećaj ugode. Snijeg je bio prhak, živa u vanjskom termometru na kuhinjskom prozoru spustila se na deset stupnjeva ispod nule.

Nije još bilo devet. Bila si, kao obično na nogama, jurila iz sobe u sobu pokazivajući na stvari (paket maramica ili čašu vode od sinoć visoko na polici od knjiga) koje nisu bile prisutne kada si otišla spavati. Sa tek navršenih godinu dana imaš savršenu memoriju i detektivsko oko, ništa ti ne može promaknuti.

Nakon što si skinula sve svoje knjige sa polica i nabrzaka ih prolistala, odgurala malena kolica po stanu, upalila medu-zeku na repeat (svaki put to uspiješ, iako je za taj način rada potrebno držati pritisnuto gumbić u obliku srca par sekundi), posložila kockice, pa ih razbacala po dnevnoj, skinula sve cipele sa stalka u predsoblju i donijela mi moje, a svoje ostavila u kuhinji, bilo je vrijeme da se tvoja nepresušna znatiželja nahrani izlaskom na svježi zrak. Nadao sam se da će ti potpuno drugačiji krajolik koji se nakon noćašnjeg snijega pareobrazio – izgledati dovoljno zanimljivo.

Vremenski uvijeti zahtijevaju oblačenje do zuba prije izlaska. Sjediš na otiraču do ulaznih vrata (to je tvoje omiljeno mjesto u stanu) ležima naslonjena na ulazna vrata i držiš jedne od papuča. Voliš ih pokušavati oblačiti i hodati u njima. Ako ti ne ide za rukom iz prve počinješ protestirati. Tražim čarape koje ti navlačim, a ti konstantno skidaš čitavo jutro, nalazim jednu na pragu kupaone, a drugu zajedno sa zebrom, lavom, majmunom i silikonskom žlicom u tvojim kolicima; dohvaćam zimske čizmice iz kuhinje; pogledam prema izlaznim vratima – tebe nema više u predsoblju, prozujim kroz kuhinju, dnevnu i kupaonu – nema te – mora da si odjurila si u spavaću – provirm kroz vrata i vidim kako stojiš ispod kreveta okrenuta meni. Kada si vidjela da sam te opazio, pogledaš prema dolje praveći se da se skrivaš. Gdje je Marta? pitam, gledam uokolo po sobi, izbjegavajući pogled u oći, praveći se da te ne vidim. Pogneš glavu na par sekundi, a onda usmjeriš pogled prema meni; nasmiješ se i uperiš oba kažiprsta prema sebi. Tuuuuu je Marta, kažem i nasmijem se, uđem su sobu, primim te desnom rukom dok u lijevoj i dalje držim čarape i tvoje čizme broj 20 koje sam prethodno pokupio sa poda.

Duboki udah – hitam prema drvenoj stolici kraj ulaznih vrata, uspijevam sjesti bez da te pustim iz ruku – izdah; nevjerica, čini mi se da sam nešto zaboravio. Naravno – skafander! Visi na vješalici kraj ulaznih vrata, ali nije mi na dohvat ruke – moram ustati. Pustim tvoje čarape i čizme da padnu na pod fokusirajući se na to da i tebe ne ispustim; ustanem se, dohvatim skafander i ponovno sjedam na drvenu stolicu kraj vrata dovukavši i skafander i tebe u krilo; postaješ nestrpljiva, migoljiš se, želiš da te pustim da hodaš. Odlučujem ne odustati – dižem te povrh skafandera i uvlačim ti noge u nogavice; ti se naginješ prema naprijed formirajući tijelo kao da si se upravo odrazila sa odskočne daske prema bazenu na natjecanju skokova u vodu, stišćem čvšće desnu ruku koja te obavija kako ne bi ispala; navlačim lijevi pa onda desni rukav skafandera – rukavi su veći pa ti ne prolaze svi prsti iz prve, to te ljuti, ali i intrigira, protestiraš; dodatnom intervencijom oslobađam palac koji je ostao zarobljen u oba rukava; fokusiram se na čarape – navučem jednu, ti je skineš, navučem drugu ti je skineš; mijenjam strategiju – dajem ti jednu rukavicu i jednu čizmicu, to te na trenutak zabavlja – navlačim drugu čarapu, ne leži savršeno na nozi, nemam vremena za popravak, oblačim čizmu, tvoja noga stoji nekako neprirodno, nije ušla u čizmu kako treba; skidam čizmu pa je navlačim opet i zatvaram čičak; fokus se mijenja – pokušavaš skinuti čizmicu, ja iskorištavam tu diverziju kako bi navukao drugu čarapu i preko nje čizmicu; lijeva noga ide lakše, zatvaram čičak dok ti i dalje pokušavaš skinuti desnu čizmicu – srećom to ne ide lako – uspjevaš jedino odlijepiti čičak; ponovno ga zalijepim i navučem ti rukavice, ovaj put ih nisi pokušala skinuti; podižem te i stavljam u kolica; ne želiš sjediti u kolicima, protestiranje prelazi u plač – okrećeš se u kolicima i pokušavaš izaći. Drugi pokušaj. malo te jače pridržim dok zakopčavam sigurnosno remenje; namještam ga oko pasa (ne oko ramena kao obično tako da možeš imati više manevarskog prostora dok sjediš); sigurnosni pojas je zakopčan – i dalje plačeš, govorim ti da idemo na zrak, dajem ti igračku iz torbe sa pelenama, vodom i ‘zdravim grickalicama’, bacaš je na pod, podižem je i vraćam u torbu, stavljam deku preko nogu do pasa i zakopčavam vreću kolica. Tvoj protest se ne stišava.

Idemo van, kažem i otvorim ulazna vrata, bjelina udara u predsoblje i žućkasto-plave zrake sunca koje je provirilo iza ulaznih vrata umivaju tvoje lice. Pokazuješ prema svjetlosti i prestaješ plakati. Osjećam hladnoću kako grize moje tijelo; u majici sam kratkih rukava – zaboravio sam se obući prije nego što sam tebe opremio za polarnu ekspediciju. Oblačim flis pa jaknu što brže mogu, navlačim čizme, oblačim rukavice i kapu, te krećem sa kolicima preko praga ulaznih vrata. Hladan zrak udara mi samo u obraz, no osjećaj je ugodan, vjerojatno jer me sunce grije. Zatvaram vrata i zaključavam ih, pogledam na sat – uspjeli smo izaći iz stana nakon dvadeset tri minute od kada sam te dohvatio iz sobe. Osjećam se potpuno izmoreno – kao da sam trčao 10 km, ispuštam glasan izdah; ti se smiješ, sunce ti obasjava lice zlatnom bojom – želim zaustaviti vrijeme. Sjetim se da obrišem suze sa tvoga lica dok se nisu kristalizirale.

Bilo je kasno navečer, zadnji petak u prosincu. Vani je bilo hladno, kiša je počela vlažiti ceste. Tvoja mama ležala je više od deset sati u bolničkom krevetu sobe u kojoj smo bili smješteni.

Dobrodošli, soba 7 pisalo je sa crnim flomasterom na bijeloj ploči kada smo negdje iza podneva ušli u nju; ujutro toga dana dovezli smo se do ulaznih vrata iznad kojih je stajao natpis Karolinska sjukhuset. Pregledom su ustanovili da je bolje da ostanemo i dodijelili nam sobu.

Ne sjećam se previše detalja te noći, odnosno, tog čitavog beskrajno dugog dana. U mojoj glavi sjećanja na njega pohranjena su kao jedan dugačak kadar. Sjećam se nadrealnoga osjećaja koji me pratio cijelo vrijeme; kao da mi je govorio kako se ovo ne dešava nama.

Od podneva izmjenjivala su se rukom ispisana imena glavnih i pomoćnih medicinskih sestara ispod oznake sobe, brisala trenutna, tj. prošla, a ispisivala nova, tj. buduća (imena) čija bi smjena upravo počinjala. U retku koji je označavao ime glavne medicinske sestre stajalo je: Gabi & Emeli. Emeli je bila stažistkinja na kraju svoje specijalizacije; ona će te prva primiti u ruke četrdesetisedam minuta iza ponoći.

Sjedio sam na stolici do bolničkog kreveta i držao ruku tvoje mame, koja je svakih nekoliko minuta prigušila jačinu krika pomoću kratkih izdisaja kroz usta i govorio joj da je volim i kako je hrabra. Tu i tamo bi mi se omaklo kako si?, što sam ubrzo naučio progutati sljedeći put kada bih pomislio pitati. Nikada prije nisam je vidio u tolikoj boli – a ona je žena koja virozu preboli bez farmaceutskih proizvoda, a kada je boli grlo uzme samo malo više vode. Tijekom večeri čitavo sam vrijeme sjedio kraj nje; otišao bih tri-četiri puta po kavu u hodnik i jednom do kioska po sendvič; ostatak vremena sjedio sam kraj nje, držao je za ruku i govorio kako je volim i kako je hrabra.

Ipak sam ju još jednom pitao kako je nakon što su joj anesteziolozi – poslije tri sata čekanja – dali epiduralnu. Obukla sam svoju najbolju haljinu, rekla je dočekavši ih u iznošenoj bolničkoj opravi. Pomogli su joj da se okrene na rub kreveta i pripremili uložak za injekciju. Jako je bitno da se ne mičeš, injekcija ide u leđnu moždinu. Stisnuo sam zube i raskrečio oči.Zadržala je dah nakon nadolazećeg truda i tekućina je već bila u leđnoj moždini. Nakon par minuta osjetila je olakšanje. Bolje sam, rekla je. Odahnuo sam. Zahvaljivali smo im se milion puta kada su napuštali sobu.

Gabi i Emeli ulazili su često sobu broj sedam, rekao bih svakih petnaestak minuta, premda je moglo biti i češće – vrijeme se rasteglo u bezgranično dug trenutak. Ulazili bi, provjeravali kako je mama i kako tebi ide, provjeravali stanje na monitoru i upisivali opažanja i podatke u elektronički dnevnik. Svaki put kada bi Emeli opipom pokušala osjetiti gdje si u porođajnom kanalu – pitala bi mamu može li ju pregledati. Svaki put.

Pod temperaturom od tridesetiosam stupnjeva pod upalnim procesima, izmrcvarena, pregažena, negdje oko ponoći krenula je tiskati te prema ovom svijetu. Gabi i Emeli su vodile proces i davali precizne upute. Sada! Tryck! I mama bi nepostojećom snagom tiskala. Stanna! Vila. Kratak period odmora i onda iz početka. Jako si hrabra govorio sam joj, volim te. U jednom trenutku odlučio sam joj staviti ruku na čelo. Ne znam zašto se to tada činilo kao dobra ideja. Makni ruku, molim te! Promrmljala je kroz zube (da, uspjela je ubaciti i molim te); Maknuo sam ruku. Gabi je predložila da namočim ručnik hladnom vodom i stavim mami na čelo. Oprezno sam to učinio i načas je izgledalo kao da sam uspio napraviti nešto korisno. Barem to – kada već nisam mogao preuzeti bol.

Zadnji tiskanje, u dnevniku od porođaja pisati će 00:47 i izašla si iz utrobe. Među maminim nogama – količina krvi koju i dalje ne mogu zamisliti. Moj pogled je bježao između lica Emeli koja te primila u naručje, tvojeg sićušnog, ali vitkog bića koje nije ispuštalo glasa i mame koja je na izmaku snaga, kao nakon dugotrajne bitke, pokošena ležala u lokvi krvi. Okrenula je glavu prema meni i pitala: Je li gotovo. Curica ili dečko? Gledao sam prema tebi i u ubrzanom filmu vidim kako Emeli reže pupčanu vrpcu i odnosi te iz sobe. Kom pappa, govori mi da pođem za vama. Kasnije mi je mama rekla da si prvi glas pustila tek u hodniku – zato te Emeli odspojila od mame i iznijela iz sobe što je brže mogla. Rutinski pregled kraći od minute i eto te u mojim rukama. Primio sam te nezgrapno, ali držao čvrsto. Grattis, čestitaju mi druge medicinske sestre na hodniku. Tack, zahvaljujem premda mislim – hvala na čemu? Nosim te natrag u sobu broj sedam i dajem trećoj, pomoćnoj, sestri koja te mjeri, važe i kupa, umotava u ručnik i daje mami (ili su te dali mami prije mjerenja, vaganja i kupanja – ne sjećam se više). Snaći ćemo se sa ovim malim stvorenjem, zar ne? rekla mi je tvoja mama, a ja sam se nasmiješio. Bila si tiha, tvoje velike oči upijale su prostor.

Možeš li je uzeti? Pitala me tvoja mama nakon što si par minuta ležala na njenim njedrima. Skinuo sam majicu, prislonio te na prsa, sjeo u fotelju u kutu sobe i pokrio nas dekom. Tvoja mama je bila blijeda, kao da joj je život upravo iscurio zajedno sa tobom. Zurila si u mene, a ja sam ti ljubio glavicu i polako dlanom prelazio preko leđa. U jednom trenutku pojavila se Gabi iznad nas i obavijestila me da će mamu odvesti u sobu za operacije radi boljeg svijetla kako bi je mogli zašiti. Dodala je i da se radi se u rutinskom postupku koji će trajati nekoliko sati. Promrmljao sam ok i hvala i okrenuo glavu prema tvojoj mami – nju su već vozili iz sobe. Nisam joj uspio vidjeti lice niti poslati pusu, onako otpuhujući je sa dlana prethodno naslonjenih usana. Zurila si u mene i pokušala se odguravati nogicama do mojih grudi, oblikovavši usne u slovo O. Žao mi je, ali ja nemam mlijeka, a osim toga bradavice su mi dlakave, moramo pričekati mamu, rekao sam.Nisi ništa odgovorila. Gledali smo se tako neko vrijeme – ja tvoje duboke, krupne oči, a ti mene ili zid iza.

Nakon pola sata donijeli su dva sendviča sa sirom, dvije čaše soka od naranče i dvije šalice kave. Donijeli su sve to na poslužavniku, stavili na stol pokraj fotelje, rekli čestitamo i otišli. Uspio sam pojesti pola sendviča i otpiti dva, tri gutljaja kave prije nego se pojavila pomoćna sestra i rekla da je vrijeme da počiste rađaonu, a nas odvedu u bolničku sobu gdje će nam se mama kasnije pridružiti. Uzela te sa mojih prsa, obukla dva broja preveliki body (koji sam prethodno nabrzake izvukao iz torbe), i zajedno sa dekom stavila u prozirno kućište na kolicima. Pokupila je sve naše stvari, a meni rekla da guram kolica sa tobom i uputila nas prema liftu. Čestitam, dođite nam opet, dobacila je nepoznata sestra na hodniku.Poslužavnik sa napola odgriženim sendvičem ostao je u rađaoni broj sedam. Ja sam gurao kolica polako i zurio u tvoje lice. Nisam mogao vjerovati da postojiš. Izgledala si baš onako kako bebe izgledaju roditeljima – savršeno.

U bolničkoj sobi dočekale su nas dvije sestre – jedna je ostala sa tobom dok mi je druga pokazala odjel i čajnu kuhinju. Nemam još informacija o majci, rekla je toplim glasom pomalo zabrinute majke. Ja sam odvratio: ok, dođite do mene kada nešto saznate.
– Morate se odmoriti tata.
Kimnuo sam lagano glavom i skupio usne. Vratili smo se u sobu. Ti si ležala mirno – jedino su tvoje oči skakutale okolo, valjda pokušavajući dokučiti što se događa.
Beba ne treba jesti prvih 12 sati, ne morate ju hraniti. Pričekati ćemo mamu pa ćemo krenuti sa dojenjem. Odmorite se tata.
Kimnuo sam glavom. Pozdravili smo se, zatvorile su vrata za sobom, a ja i ti smo ostali sami. Ležala si u svom prozirnom krevetiću (nalik na kutiju postavljenu na kolica), a ja sam sjedio na bolničkom krevetu pored. Prošlo je više od dva sata od kada su odveli mamu. Racionalni dio mozga držao je napetost na podnošljivoj razini. Oči su mi se sklapale, ali osjećaj stegnutih grudi nije mi davao mira. Nakon nekog vremena u sobu je ušla medicinska sestra i obavijestila me da i dalje nema informacija o mami, te naredila ponovno da spavam. Kimnuo sam glavom; kada je izašla iz sobe sklupčao sam se na krevet okrenut tebi. Spavala si. Zagrlio sam strah i anksioznost iščekivanja i odvukao ih u san.

Pred jutro, u sobu je ponovno ušla medicinska sestra; trgnuo sam se iz sna; obavijestila me da i dalje nema vijesti vezanih za mamu. Strava se izlila unutar mene. Srce mi je počelo glasno kucati, osjećao sam bol u prsima i želucu, počeo sam ubrzano disati. U trenucima koji su uslijedili (a moglo se raditi i o satima) razradio sam sve negativne scenarije kojih sam se mogao dosjetiti. Iskrvarila je, iskrvarila im je u operacijskoj sali i sada odlučuju kada da mi jave. Kako će mala beba preživjeti? Ne znam je pravilno držati niti promijeniti pelenu! Ne mogu sam iz bolnice sa njom. Kako ću javiti mami i sestri? Kome prvom da javim? Koga da uopće zovem Jana je već doma sa malom bebom, ne mogu nju tražiti da dođe. Možda Marcus? On će biti ovdje u hipu, ali će mi sigurno poželjeti namjestiti svoju sestričnu kojeg je partner ostavio kada je zatrudnjela. Ne mogu ulaziti u novu vezu sada! Ne, ne mogu zamisliti svijet bez nas troje, bez njihovih plavih očiju. Planirali smo i posjet rođakinji preko oceana još prije par mjeseci. Diše li beba!? Prišao sam kolicima i osjetio dah na obrazu tik do tvog nosa. Spavala si.

Stotine najcrnjih misli prošle su mi kroz glavu prije nego sam se natjerao da legnem i pokušam ponovno zaspati. Jer što mogu? Mogu samo čekati… Nisam uspio utonuti u dubok san, više sam polu-spavao, pa sam čuo sam kako se odjel budi, kako nečiji tuđi glasovi odjekuju hodnikom i kako zvukovi nečijih tuđih bolničkih kreveta tutnje pokraj vrata sobe. Svaki put kada prođu pokraj vrata – otvorim oči i okrenem glavu prema njima. Ostajala bi zatvorena, a bolnički krevet do njih prazan. Bio sam gladan i žedan, bio sam željan nje, no horor koji se ugnijezdio u moje tijelo paralizirao me. Ležao sam sklupčan na krevetu i razmišljao o tome kako ću prihvatiti vijest kada mi je priopće. Hoću li moći plakati? Što ako neću? Tko će čuvati tebe dok ja budem išao gdje god da se ide nakon što se tako nešto dogodi.

Bila je subota, oko osam sati ujutro kada su se vrata sobe otvorila. Sjećam se toga dobro jer je iznad vrata stajao veliki sat. Otvorio sam oči i osjetio srce kako lupa od neizvjesnosti. U sobu je ušla medicinska sestra koju nisam poznavao. Tek par sekundi kasnije shvatio sam da vuče bolnički krevet za sobom. Na problijedjelom licu razvukao mi se osmijeh koji je dočekao tvoju mamu. Izgledala je iscrpljeno, lice joj je bilo rumenije od mojeg. Smješila mi se. Oči su mi se ispunile suzama.